M. – priča o jednoj stidljivoj ciganki
Sa dna šolje posmatra me jedno oko, a ja mislim
na nju – ciganku koja mi je gledala u dlan, istu onu kojoj sam predavao
prevrnutu šolju kafe koja bi se ponekad još cedila, istu onu koja mi je
govorila o sudbini izbegavajući da njene oči dodirnu moje, iste one u koje sam
se lagano zaljubljivao, i kojima sam se nadao svaki put kada bi navraćao u
šatore njene čerge. Jer dolazio sam vođen sudbinom u potrazi za tim očima, koje
će u talogu kafe prepoznati moju sudbinu, a koje su dugo odbijale sa prepoznaju
sebe. Jer ako se sudbina ispisivala kafom, i ako ju je ona mogla čitati, a sva
je verovatboća da jeste, onda je morala u mojoj šolji prepoznati sebe, i njenje
su oči zasigurno videle obrise ovog oka što me priziva ka sebi, i znale su da
vide sebe, baš kao što sam ja u njegovim obrisima prepoznao stidljivost njenog
pogleda.
Volim tu tihu stidljivost i uvek joj se vraćam, i
nebitno je je li to moja sudbina da stidljivo kradem poglede jedne ciganke… ili
nešto više od toga… jer znam… već sam se pogodio sa sudbinom… i izabrao… jednog
dana ću je ukrasti… jer sudbina tako želi… a ona je sudbina…
i krenuće zamnom samo ako je ukradem…
za sebe…
od drugih…
od sveta…
Нема коментара:
Постави коментар