Čokot koji čeka pticu koja je otišla na jug

Čokot koji čeka pticu koja je otišla na jug

Pre tebe druge su mi ispunjavale samoću koju si ti oterala – one su navikle na jad, ti si probudila radost. Bila si proleće i leto, bila si bogatstvo i izobilje u kojoj je bujao duh, a kada si otišla započela je duga setna jesen što se polako pretvarala u zimu. 

Evo samoće u kojoj tebe nema... oko mene pustinja i žeđ... oko mene pusta praznina... na vidiku nikog vode da me napoji...

Napolju je studen, meni u duši hladno, na tren očajan sam – čovek koji je sve izgubio, koji je sve imao... i poslednja spona – požuteli list što prkosi hladnoći... uskoro će otpasti... a u njemu umiruća čežnja što cvili... 

Kao ogoljeni čokot na mrazu poslednje sokove cedim, a zlatna se berba sprema... vino će ovo oporo i slatko biti... i kad grozd poslednji uberu ruke nežne šakama se ženskim, mrtav, a donekle opet živ, predajem... 

Cediće iz mene sokove i ja ću ih dati... mirisne i zlatne...  niz jezik ću teći i nadati se da će moja priča bar po neki osmeh da izmami... 

A onda će doći proleće i sunce će oterati pahulje bele i ponovo, na kratko, zavladaće obilatost i bujaće život... 

I možda... sa prolećem... dođe neka druga da mi ispuni samoću i uživa u vinu zrelijem... 

Možda joj se svidi ukus... možda njenim nepscima budem više odgovoarao... možda je uzbudi, zavede ili bar opije po neka priča i iskustvo koje sam od tebe stekao... 

Možda... a možda i ne... 

Al proleće će svakako doći...
 

A sa njim vratiće se i laste i rode i sve ptice što odlaze na jug... 

A možda se i ti vratiš...

Danas ću se zahvaliti onoj koja mi je dala svrhu

Danas ću se zahvaliti onoj koja mi je dala svrhu

Više ne govoriš samnom. Ne želiš više da me ikada čuješ.  Poštujem to – u nadi da ćeš ublažiti kaznu, al to se ne dešava. 

Vreme se presporo vuče, a rane nikako da zacele... 

I dalje te želim... i dalje mislim na tebe... to se neće promeniti... nikada... shvatam to, a izgleda da si i ti shvatila da me više neželiš... i ništa te više nemože vratiti meni... ponajmanje moje reči, a ja samo njih imam...

Pišem ti da bi me mogla čuti... odgovora nema... vreme ništa ne može zaustaviti... pišem iznova, pišem često... pišem, a onda zaboravim šta sam ti pisao... 

Ponekad nađem po koju priču, pesmu, stih – gledam u te svoje daleke reči upućene jednom drugom biću i pitam se ko je čovek koji ih je napisao.

To nisam ja, a možda nikad nisam ni bio... možda je to čežnja ili želja govorila iz mene – njihove tragove nazirem... 

Ne znam... daleko je i strano... moje su mi reči strane... jedino osećanja nisu izbledila... ona su ostala samnom... neidu nikuda... ona su moja na način na koji ti više ne možeš ili ne želiš biti... čuvam ih, gajim jer nema ničeg boljeg u meni... u njima živi moj duh... ona su mana kojom se hrani... to je jedino sigurno tlo – tvrđava iz koje moj duh ide u osvajanja sveta... sveta kojeg je lakše pokoriti nego istražiti... običnog svakodnevnog sveta... sveta kojem sada pripadam... udobnog sveta običnih ljudi

Gledam moje reči koje nisu moje i pitam se možda je to strast... ona istinska prituljena strast koja se razvija u potaji i samoći – strast istraživača koji pokušava proniknuti u ljudsku dušu... pokušava dosegnuti tajnu iza tela i osmeha... 

Želim da ti zahvalim na tome što si mi pomogla da razvijem tu strast... što si mi pokazala pasiju... i put... što si me naterala da lutam... jer šta bih postao... šta bih bio... da nemam svoju intimnu tvrđavu... da ne pokušavam odgonetnuti tajnu iza tela i osmeha... intimnu tajnu drugog ljudskog bića... onog najbližeg sebi...

Hvala ti za ljubav... i sve ono iza nje...

OPROŠTAJ

OPROŠTAJ

Zbogom, mašto moja

Zbogom, više se nećemo sresti

Idi ne osvrći se...

Idi i sa sobom povedi ljubavi i čažnje

I nek za tobom krenu ideje i snovi

Neka idu...

Šta mi one vrede bez tebe

Kad odeš i odneseš

Priče i slike

Ostaću sam i istoršen

Oslobođen...

Bez smisla i nade

Spreman prihvatiću neminovno

I u lice nasmejati se smrti

Today I would like to thank the one who gave me the purpose

Today I would like to thank the one who gave me the purpose

You don't talk with me anymore. You do not want to hear me ever again. I respect that - in hope you will reduce the sentence, but it does not happen. The time slowly flowing and the wound never to heal...

I still want you... I still think of you... This will not change... Never... I understand that, but it also looks like you're finally realized that you don’t want me anymore... and nothing more can't bring you back... certainly not my words, but I only them have...

I am writing to you just to be able to hear me... there is no answer... Time nothing can stop... I write again, I write often... I write, and then I forget what I wrote...

Sometimes, later, I find that a story, a song, a verse - I'm looking at these far, yet, my words to another being, and I wonder who is the man who wrote them.

It's not me, and maybe I never even been... perhaps it is longing or desire talk from me - I suspect their tracks... I do not know... far and foreign... my words are foreign to me… Only feelings are not faded... they stayed with me... not going anywhere... they are mine on the way that you can’t or do not want to be... I keep them, nurture them... because there's nothing better of me... there live my spirit... They are the manna which feeds my soul ... This is the only safe ground - fortress from which my spirit going to conquer the world... the world that it is easier to subdue than to explore... ordinary everyday world... world which I not belong to... comfortable world of ordinary people… 

I look at my words which are not mine and I wonder maybe it's a passion... one concealed the true passion that develops in secret and solitude - the passion of researchers who tried to penetrate into human soul... trying to reach the secret behind the body and smile...

I want to thank you that you helped me to develop this passion... you showed me passion desire... and the way… you have forced me to roam... because what else would become... what I am... if I do not have my own intimate fortress... if I'm not trying to unravel the mystery behind the body and smile ... intimate mystery of another human being... the one closest to me...

Thank you for the love ... and everything behind it...