Danas ću se
zahvaliti onoj koja mi je dala svrhu
Više ne govoriš samnom. Ne želiš više da me ikada
čuješ. Poštujem to – u nadi da ćeš
ublažiti kaznu, al to se ne dešava.
Vreme se presporo vuče, a rane nikako da
zacele...
I dalje te želim... i dalje mislim na tebe... to
se neće promeniti... nikada... shvatam to, a izgleda da si i ti shvatila da me
više neželiš... i ništa te više nemože vratiti meni... ponajmanje moje reči, a
ja samo njih imam...
Pišem ti da bi me mogla čuti... odgovora nema...
vreme ništa ne može zaustaviti... pišem iznova, pišem često... pišem, a onda
zaboravim šta sam ti pisao...
Ponekad nađem po koju priču, pesmu, stih – gledam
u te svoje daleke reči upućene jednom drugom biću i pitam se ko je čovek koji
ih je napisao.
To nisam ja, a možda nikad nisam ni bio... možda
je to čežnja ili želja govorila iz mene – njihove tragove nazirem...
Ne znam... daleko je i strano... moje su mi reči
strane... jedino osećanja nisu izbledila... ona su ostala samnom... neidu
nikuda... ona su moja na način na koji ti više ne možeš ili ne želiš biti...
čuvam ih, gajim jer nema ničeg boljeg u meni... u njima živi moj duh... ona su
mana kojom se hrani... to je jedino sigurno tlo – tvrđava iz koje moj duh ide u
osvajanja sveta... sveta kojeg je lakše pokoriti nego istražiti... običnog
svakodnevnog sveta... sveta kojem sada pripadam... udobnog sveta običnih ljudi
Gledam moje reči koje nisu moje i pitam se možda je
to strast... ona istinska prituljena strast koja se razvija u potaji i samoći –
strast istraživača koji pokušava proniknuti u ljudsku dušu... pokušava
dosegnuti tajnu iza tela i osmeha...
Želim da ti zahvalim na tome što si mi pomogla da
razvijem tu strast... što si mi pokazala pasiju... i put... što si me naterala
da lutam... jer šta bih postao... šta bih bio... da nemam svoju intimnu
tvrđavu... da ne pokušavam odgonetnuti tajnu iza tela i osmeha... intimnu tajnu
drugog ljudskog bića... onog najbližeg sebi...
Hvala ti za ljubav... i sve ono iza nje...
Нема коментара:
Постави коментар