(III
glava romana Odbegla Misao)
Kako
da znam da li sam poludeo ja ili je poludeo ceo svet – kakva je ovo sad suluda
ideja – knjiga koja tvrdi da je ja pišem tako što sam odlučio da je pročitam. I
što je najluđe od svega, počinjem da bivam svestan da ne želim da prestanem da
čitam – kao da ću time što bi prestao čitati na neki način učiniti nešto nažao
knjizi ili sebi. Kako apsurdna misao. Opet, ne mogu da je se otresem. Mora da
psihijatri imaju neko ime za sve ovo. Ko zna?
Ali
tu stvar ne staje, sada bi da proširim svoju misao sa novim apsurdom – pitam se
kako bi znao da knjiga nije poludela. Iako malo verovatno i ovo je moguće. Ako
može da poludi ceo svet, zašto ne bi mogla da poludi neka knjiga ili tekst u
njoj – to je teoriski moguće, mora se priznati.
To
nameće novo pitanje – kako da se odnosim prema ovoj ideji – da je zaboravim,
ignorišem ili podrobnije ispitam ma kako bila fantastična. Šta ako tekstovi
postoje samo u našem kratkoročnom pamćenju – znači li to da nikada ne bi mogli
raspravljati o formi i veštini pisca, jer ih nikada ne bi mogli upoznati, već
se jedino možemo sresti sa rečima koje naš mozak, sa svojom neuroplastikom, na
trenutak oživljava i da postoji nebrojeno mnogo izolovanih značenja i osećanja,
toliko različitih i udaljenih da ih nikada ne bi mogli ostetiti dva čitaoca –
jer, svaki bi od njih, stvarao sopstveni privremeni univerzum, u koji bi
nastanjivao svoj um, koji bi zatim lutao kroz tekst i misli u potrazi za
značenjem.
Ako
je tako i ako je ova knjiga poludela – da li je to ludilo prenosno i može li
biti zarazno. Treba li, ipak, da prestanem da čitam ovu knjigu i potražim
pomoć. Stručnu. Ko zna? Treba porazmisliti o ovome.
Hmmm...
Postavlja
se još jedno pitanje – ako je knjiga već luda, treba li joj pomoć? Postoji li
psihijatar specijalizovan za književno delo?
Znam
par devojaka koje bi možda mogle da pomognu knjizi – psihoanalizom. Nisam baš
siguran koju bi izabrao za ovaj delikatan zadatak, mislim ukusi su različiti,
pa što to ne bi važilo i za psihijatre. Crnka je oštrijih crta lica i brža na
jeziku, književni tip za slobodnije stilove, poput Bukovskog. Plavuša je možda
pravi izbor. Nekako je pitomija, a i ubeđena da može da reši sve psihičke
probleme svojih klijenata. Pitam se prima li na seanse poludele književne
tekstove.
Zanimljiva
ideja – moglo bi se književno razraditi. Puna je očaravajućih mogućnosti koje
otvara Adlerovo učenje. O Frojdovom da i ne govorimo.
Sad
već ne znam ko od nas – ja čitalac ili on – tekst ima te pasivno potisnute
seksualne ideje i projektuje ih svud po čitaocevom umu. Rekao bih da se to
tekst pita da li će ležati na krevetu kao u pravoj seansi, i da li će tražiti
da joj se zavuče pod kožu i uroni u misli, ili bar da ga ona primi u svest pre
nego seansa počne.
Projektuje,
nema šta, rekao bih, ali nisam siguran da li je to moja ili njegova projekcija,
ili oba imamo istu fantaziju... o kavuču i plavuši sa naočarima koja pokušava
da razume svu našu kompleksnost... i koja je spremna da istražuje skrivene
kutke uma u potrazi za najskrivenijim mislima koje maštaju o njoj... u jednom
ni malo podesnom obliku... ali šta da se radi, takve su misli – bilo da su
zapisane na papiru i tek na kratko oživele ili da to samo umišlja mozak
naratora koji bi da ga smatraju tvorcem.
Sve
u svemu – možda ovde treba zastati i pustiti misao na miru, da se upusti u
maštanje o psihijatru za knjige i tekstove koji tek ponekad, na kratko, ožive.
Možda upravo ta slučajnost ovog događaja, koji se retko dešava, prestavlja
dostojno opravdanje za potmuli seksualni naboj koji tekst pokušava da prikrije,
a koji bi rado da se izlije po psihijatru – plavuši sa naočarima, delimično
konzervativno obučenoj, uvek u odeću pripijenu uz telo (crveni konbinezon je
obavezan) i sa neizbežnim visokim štiklama i naočarima iza kojih vreba vrcavi
pogled kojem bi tekst da se preda – bez ostatka... i isto tako bude smazan...
Нема коментара:
Постави коментар