Priča
o jednoj košulji i haljini
Minđuše, ogledala, bratela koja spada – sve je to
videla košulja pre nego je srela haljinu. I haljina je videla sveta, scene u
spavaćim sobama i na bojištima. Ali do tad nisu videli, ni sreli, jedno drugo.
Nekada davno košulja je bila uniforma, a haljina tek
haljetak, pa suknja, pa uz prefinjenost i miris parfema postala ono što je
sada. Imali su prošlost, ali od trenutka kad su se sreli, ona ih više nije
interesovala – samo budućnost. A nju je košulja videla sa haljinom.
Mada je haljina češće pomišljala da skine košulju, misli
te vrste vrtele su se i po košuljinoj glavi.
Bilo je tu i drugih koji isto misle kad im pogled
zaluta ka haljini. Sa njima valjalo je ratovati, što košulji ne pade teško, jer
krv prostruji i uzavre i oživi sećanja na jednu uniformu kad god pomisli na te
tipove u kratkim pantalonama, nedorasle njemu, nedorasle njoj, koji bi da mu
ukradu haljinu. Haljinu koju sada sanja i želi.
Možda košulja nije vešt romantici i zavođenju, ali
zna da voli – iskreno, poput deteta. Haljina to vidi. I nije joj stalo do
igrica dominacije, koje je ranije igrala, sa drugima, često iz dosade, pre nego
iz želje, ili strasti.
Želela bi da mu olakša, i da odtvori kapije na putu
svom, na kojem će je pratiti košulja što uzdrhti kad prođe pored nje.
Al život je igra. I igra je strast. I uvek će biti
tango igrača koji bi da je odvuku sa sobom, u zadimljeni kutak ispunjen mirisom
cigara. Ali čemu sve to? Čemu se nadaju, igrači tanga, što planiraju da je
odvuku u mrak, kad tamo, skriven ispod zvezda, u mraku, čeka jedna košulja
spremna da se bori za svoji i njenu čast. Ili poljubac. Ili samo osmeh.
Jer, tamo u tami, skriveni od svih, jedna košulja i
jedna haljina žive svoj drugi, tajni život, često odbačeni, opruženi po parketu,
jedno pored drugog, poput ona dva tela što su ih se upravo oslobodila.
Oslobađanje je to za čim žude, košulja i haljina –
da se na trenutak vrate u bezbrižno detinjstvo i njegovu iskrenost. Tamo gde
poljubac u obraz, ili držanje za ruku, znači više od svih potonjih želja –ostvarenih
ili neostvarenih. I možda će ta bezbrižnost stići, jer haljina se nada i sanja
kratke pantalone i tregere i košuljice, i sve što jedna bezbrižnost nosi – san i
priču, punu zapleta, o jednoj košulji i haljini, punu sreće i strasti, punu
života i radosti. I zato, ujutro, njih
dvoje oblače svoje haljine i košulje, nadajući se da će dan brzo proći, i da će
ih se uskoro osloboditi, i zaroniti jedno u drugo... i u sreću...
Filozofija
zavodjenja
„Došao sam, evo me pred tobom.“
„Ko si ti?“
„Želja koja te traži, čovek u potrazi za snom.“
„A šta sanjaš?“
„Sanjao sam lepotu. Sad znam da postoji –sreo sam
je.“
„Izgledaš potišteno za nekog ko je dugo sanjao.“
„Snovi ne slabe sa godinama. Ne blede kao
priviđenja.“
„Kakva priviđenja?“
„Lažna. Ona sa kojima samo gubiš vreme. Nekada izgubiš
godine, ali neće nestati i vodiće te – sebi.“
„I to ti se desilo?“
Klimanje glavom. Zatim tihi iskreni glas: „Lutao sam
godinama, sada sam tu.“
„Šta si radio sve te godine?“
„Sanjao sam.“
„Šta radiš sad?“
„Gledam u san.“
„I šta vidiš?“
„Želju – onu koja me tebi dovela i onu koja će me
voditi dublje u tebe.“
„Misliš da ću te pustiti da upoznaš svoju želju?“
„Mogao bih reći da se nadam, ali to bi bila laž. Sad
pred tobom izgubio sam svaku nadu. A opet, verujem u snagu svoje želje. Dovde
me je dovela, zašto bi me sada napustila?“
Tišina. Potom nastavlja. Podjednako tiho i odlučno: „Ne,
želja me neće napustiti. Niti ću ja nju napustiti.
„Govoriš kao da je želja neko drugi, a malopre si
rekao da sam to ja. Kolebaš li se?“
„O ne, ne kolebam se u predmetu svoje želje – svim telom
znam da si to ti.“
„Pa u čemu se onda kolebaš?“
„U načinu kako da nastavim ovaj razgovor.“
„Zar misliš da je to bitno?“
„Bitno mi je da budeš srećna.“
„I kako to paniraš da me usrećiš?“
„Mnogo je načina, za početak bih da te zavedem
zadovoljstvom.“
„A onda?“
„Onda bih da izmamim tvoj osmeh i suzu.“
„Zašto suzu?“
„Kao potvrdu – tada ću znati da si me volela – bar na
tren.“
„Ti, dakle, želiš da me zavedeš da bih plakala?“
„Ne radi li to svaka majka na venčanju svog deteta?“
„Ali ti nisi majka...“
„Ti bi mogla biti... ako izabereš... ja sam te već
izabrao...“
Sad se nasmešila. Plan je počeo da se ostvaruje –
trebaće doduše dvadesetak godina da bi ostvario ovu prvu fazu. Ali sad kad ju
je našao, znao je biće vremena za to... i sve druge skrivene planove... i
poneku tajnu želju....
Medonosna
Medonosna je bila cvet čiji sam nektar morao piti
kako bih živeo. Medonosna je bila izvor života. I meni i tebi sine. Zato se
nemoj srditi na svoju majku. Bila je cvet i trebale su joj pčele. Bio sam
pčela. Voleo sam cvet. Lizao taj med. Tako si ti došao na svet. Ti – sin pčele
i cveta. Nemoj da te srdi moje priznanje – makar ubod ove žaoke ne bio prijatan
tvom umu – morah spomenuti ukus tog meda od kojeg si satkan.
Jelena
žena koje nema
Nejasan sebi, žudim da odgonetnem, ko sam bio tebi,
koju sam voleo, jer to tako kažem, jer je lakše nego da objašnjavam, kako te to
i dalje volim, kada te nema, pored mene, kako je to voleti nekog koga nema.
Gabriel,
o Luciferu
Odakle takva volja? Posle svega ti još ne odustaješ.
Pitam se kakve bi visine dosegao da si imao samo
malo više milosti, koja ti je uzeta. Pitam se šta je skriveno od svih nas –
koja je to sila koja te još pokreće i tera da veruješ i radiš to što radiš?
Нема коментара:
Постави коментар