Dracarys
(vilinsko kolo)
Bila je spremna da se
ogoli. On je želio to telo, jedino pred kojim je mogao biti oslobođen stega,
go, jedino koje je želeo golo, naslonjeno na svojoj koži.
Diši, kaže sebi, pri
pomisli na nju. Diši. Ali, ona još zaustavlja dah, a misao o njoj rumeni mu obraze.
Propušteni život
izaziva uzdah. Opet, on nju nije mogao propustiti – koliko je nomadskih pastira
dodirivalo grudi planinske vile, koliko je pilo rosu sa njenih usana.
Diši, kaže sebi, danas
odlučno proširuje područje samoće. Usamljenost je vreme provedeno u dijalogu sa
samim sobom. Konačno veruje u šapat koji mu vetar donosi. Nečujan je, pa ga
ponavlja u sebi. Kaže (sebi), neki od usamljenosti uzrastu, poput sekvoje, neki
se sasuše.
On još nije pustio
korenje, ni razgranao krošnju, opet, deblo hrasta sazreva u njemu. Uskoro će se
roditi. Ponovo. Kao usmaljeni hrast.
Iz njegovih žila poteći
će reka.
Planinska. Ledena. Iz nje,
rodiće se vila. Zatvoriće se krug.
Нема коментара:
Постави коментар