понедељак, 16. децембар 2019.

Pismo petogodišnjeg dečaka Davidu Belamiju


Pismo petogodišnjeg dečaka Davidu Belamiju


Davide, čuo sam da si jutros umro. Bio si heroj moje mladosti. Uz tebe sam otkrivao svet iza školske klupe. Od tebe sam učio ono što se nije učilo na časovima. Davao si ideje i gradio razum oko onoga što nam je priroda iznjedrila. Toliko toga sam naučio iz tvojih emisija.

Ništa mi to nije vredelo.

Znati više nego što samoproklamovani uzurpator obrazovanja proklamuje, da znaš, veliki je greh. Rano sam ga poneo. I mnogi drugi sa mnom. Nekada smo ga zajednički delili verujući da možemo da stvorimo novi svet. Nije se desilo. Nisam siguran ni da bih mogao da nabrojim sve razloge, ali verujem razumećeš. Sam si se protivio velikom uzurpatoru razuma i obrazovanja, pa verujem, da ti je lako da shvatiš, ono što govorim. Njima nije bilo.

Nisam se slagao sa onim što govoriš, ali sam razumeo smisao – imalo je smisla.
To nam je bilo važno. Mojoj generaciji. Imati smisla. Dok nam ga nisu ukrali. Nama – nepismeni nacionalisti, vama, gospodari tržišta. Nije isto, ali jedna stvar jeste ista. Svi su oni svoj narativ proglasili jedinom istinom i zabranili sve druge. Govoriti bilo šta što se ne uklapa u njihov narativ, znači pretvarati se u neprijatelja. A ne moraš se ni truditi da se pretvoriš u neprijatelja, oni će te pretvoriti. Ne moraš ni da govoriš pritiv njihovih laži, dovoljno je da ih pitaš zašto, ili kako. Tako je bar, bilo u početku, sada je dovoljno i da pomisle da nisi sa njima, dovoljno da postaneš neprijatelj.

A zna se šta je zadatak pravovernog kad se suoči sa Satanom (neprijateljem).  

Kada pomislim na tebe Dejvide, ne mogu da se ne setim devojčice vragolastih očiju koja je godinama verovala da si umro, još pre mnogo godina, kojoj je ta primisao, da te nema, bila ogromna trauma iz detinjstva, i koju sam ja osvojio time što sam joj obznanio istinu, da si još živ i da ima nade za nas koji smo bili poslednji izdanci dece cveća. Vidiš, na mnoge načine si mi pomogao u traganju za smislom. Naučio si me da zapitkujem i mislim, a da se nikada nismo sreli. Bio si prvi učitelj na daljinu, godinama pre nego će ta tehnologija biti izumljena.

Hvala ti na tome što si pomogao dečacima iz moje ulice da razviju i ojačaju moždane vijuge. To nam je pomoglo više od mnogih suvoparnih časova koji su nam držali umorni ljudi koji su želeli samo da otaljaju posao i zarade penziju.

Važno je shvatiti da svet postoji zahvaljujući obrascima koje je razvio razum distribuiran i ugrađen u svet u kojem živimo. Bio je to osnovni postulat mog odrastanja. I života bi bio... da sam rođen bilo gde drugde, sem ovde, gde sam izbrom sudbine ili slučajnosti začet, i osuđen, a možda i izabrao da živim.

Balkan... i vođe... kakav nesretan sklop okolnosti...

Video sam smisao – znam da postoji... ili je bar nekada postojao... a sad ga nigde više ne vidim... i nemam nikakvu predstavu šta se desilo sa njim... ni kako mogu da živim bez smisla... a eto, preživljavam... godinama, doduše vegetiram, ali još sam živ...

Poput ekstremofila navikao sam se na okolinu ispunjenu otrovom, kiselu, oporu... Na vođe koji deluju poput sumporne kiseline i sve čega se dohvate razjedaju dok ga ne rastope i  ne apsorbuju... Svet više nije onakav kakav je bio... Izgleda da više nije ni kakav je svud drugde... Tako nam se čini... Bar nama, koji bismo još da koristimo razum... jer ovo što živimo, nije samo šizofrenija naratora, ne, ovde je došlo do dubljih degenerativnih promena...

Svet je izgubio smisao. Stvarnost je postala besmislena. Ono malo mislećih ljudi što bi još da traga za smislom primorano je na iscrpljujući rat koji se vodi iznurivanjem lažima.

Mi vodimo bitke oko tumačenja... istina zavisi od toga ko si, od toga ko je izgovara. Ima autoriteta tako moćnih, da sve što izgovore postaje istina i onih slabih koji nikada ne mogu dokazati svoje istine... a ni one očite... ili bi bar trebale biti očite... ali nisu... i tako, iscrpljujemo se ratovima koje vodimo rečima, a ne argumentima, u kojima se pozivamo da verujemo, na reč, i sumnjamo u ono što je lako dokazivo, jer dokazi tad nisu dovoljno čvrsti i imaju tendenciju da se porozno osipaju... a povremeno i da neobjašnjivo nestaju... i tako, vodimo bitke oko tumačenja onoga što je izrečeno, i onoga što nije... pokušavamo da shvatimo onoga čega nema i što ne može biti...
Nemamo izbora. Istina proizilazi iz tumačenja, a ne iz objektivne, fizičke realnosti.
Igrokaz, neliterarnih likova, koji se obraćaju svom tvrocu, sa nadom da će ih upotrebiti, za svoj narativ, koji postaje važniji od stvarnosti. Čak i u priči koju On sam piše...

Zakoni poznatog sveta, stvarnosti, pa čak i oni fizički više ne važe.

Tvorac ima sposobnost da menja ne samo našu budućnost, već i prošlost. Naracija napreduje u nepredvidivim smerovima. Progres u prošlost veći je i važniji od progresa u budućnost.

Umrli su svi heroji. I lični i oni koji žive u grupnom sećanju. Eto, čuo sam da si i ti umro. Za svaki slučaj proverim pre nego konstatujem. Eto vidiš, po nešto sam i naučio... pa da konstatujem...

Danas je umrlo moje detinjstvo. Heroji moje mladosti postoje sad samo u mom sećanju. U sećanju negde još postoji i smisao, barem kao pojam.
Postoji, činjenica je. Neporeciv fakt. I nema onih koji me mogu ubediti u suprotno. Bar za sada. Vremenom, ko zna. Ja još nisam ovladao poznanjem budućnosti pa ovo moram ostvaiti još otvorenim pitanjem, iako verujem da znam odgovor na njega... i teško da će mi tu veru oduzeti... ovi, nepismeni prodavači magle, lažovi i prepisivači, što polažu svako pravo na istinu... neka njih slušaju njima pokorni, ja ne mogu i neću. I tačka.

Možda je u meni problem. Možda, do moje generacije. Par nas, koji smo još živi. Koje nije pokosio neki rat, bolest, sećanja ili savest. A možda, i u našim učiteljima i njihovim delima. Zarazili su nas idejama i smislom. Prokletnici, veru u moć razuma i težnju za smislom posisali smo sa majčinim mlekom. Zaraženi smo njima od kolevke. Nismo imali nikakve šanse u ovom društvu. Od početka, smo osuđeni na zazor, podsmeh, prezir.

Tragati za smislom – kakva suluda pomisao u vremenu u kojem živimo. Ili smo živeli... ili smo se bar nadali da smo živeli... pre nego što su došli ovi koji su nam poput skakavaca proždrali sve... budućnost, godine, veru u ideale, smisao, razum...
Kažu da, negde, još ima razuma... Mnogi su otišli da ga traže.... Nisu mogli da izdrže ovde, gde, razuma i istine nema.... Otišli su, jer nisu mogli drugačije... ima i onih koji i sad nađu snage da odu, da razum i smisao, koji nam izmiče, traže po svetu... Izgleda da ga više niko ne traži ovde... među nama... nema ga... a kao da ga nikada nije ni bilo... Narativni prvak promeniće i to sitno poglavlje prošlosti u kojem smo verovali u istinu, učili da bismo ovaldali razumom i gradili smisao... promeniće... veruje On... i oni njegovi...

Ja odbijam da verujem.

Ja imam razum. Želim da ga koristim. Ne mogu me sprečiti. Ako i ne nađem smisao, bar sam ga tražio. Ako ga ne nađem u svetu, koji me okružuje i nagriza, možda ću ga naći u sebi. Tamo bukači i huškači, larmaom svojom i otrovnim lažima, još nisu uspeli da naruše prorodni poredak stvari. Bar za sada. A verujem i da neće. Neću im dati. Bar dok se ja pitam. A pitam se, barem za sebe, bez obzira što bi i to da uzmu. Moje JA predao sam razumu, dok sobom vladam, tako sam naučio da je ispravno. Kad razuma više ne bude, moje JA pripašće tvorcu – moje JA stvorila je priroda, pa ga ona može i uzeti, kad istrošim sve gorivo kojim me je priroda obdarila.

Ne znam zašto sam ovo imao potrebu da ti ispričam ovim pismom koje sigurno nećeš pročitati. Možda sam ga pisao sebi. Možda je ovo nekrolog mojoj mladosti. Ili zavet, da treba izdržati pred besmislom koje bi da nas sve proguta... kako se samo brzo širi besmisao nacionalizma, tržišne ekonomije, suludih vođa, svega onoga što je progutalo svet moje mladosti, a sad preti da proguta i ove bedne ostatke tog, jednom, funkcionalnog sveta...

Нема коментара:

Постави коментар