Podvojen, potčinjen, izgubljen, sluđen, reklo bi se zaljubljen
Pokušavam da se naviknem na Ja koje me opseda. Nisam siguran
kako, ali znam da to nije moje Ja. Pitate se otkud mi ovo? Evo, dovoljno je
pogledati moje želje. Ono što želim ja, Ja ne želi. Mislim da sam se inficirao
nekim parazitom. Pokušava da me uvuče u svoje ludilo. Za sada mu ne uspeva,
toliko je onih koji da mi se uvuku u glavu da postaje gužva. Pitam se zašto?
Tamo nema ničeg što mi neko drugi nije usadio.
Parazitu je nekako i ovo pošlo za rukom. Izgleda da mu je cilj
da me sludi. Tražim pomilovanje. Molim da Ja pomiluje sebe (to jest mene). Ako
mu je stalo do mog tela, ili imetka, rado ću mu ih prepustiti.
Učini mi se povremeno, da sam sve ovo, sam sebi prizvao. Znate
ono… zakon privlačenja… i slične besmislice… Mada, sada se ne čini tako… Možda mi
ona vraća moju misao korigovanu za njeno viđenje stvari. Ko zna?
Ponekad pomislim na nju, a moje ja postane ona. Tog trenutka
osetim kako sam u stanju zavoleti sebe. Ne zbog sebe, zbog nje. Zbog onoga što
moj san o njoj želi da bude.
Na tren uživam u tom snu. Divim se lepoti, koja je odjednom
moja, i to ne spolja, već iznutra, jer lepota nije na njoj, nego sam ja ona, pa
lepota prelazi na mene, a onda me ona prostreli pitanjem, koje sebi ne bi smeo
postaviti.
Zašto voliš umišljaj? Zašto želiš da postaneš ja i da
upravljaš i oblikuješ moju volju tako da se ona tebi potčinjava. Ti koji se
bojiš odbacivanja, koji se nikada nisi usudio sebi potčiniti moje telo, sanjaš o
meni koja se poput igračke potčinjavam erotskom snu u kojem uživa tvoj um.
Ne čini li vam se ovo malo previše trascendentalno. I meni.
Mislim – um zavisnika navučenog na ideju blaženstva lepote koja vodi u nirvanu…
Ova opaska, ne usporava Ja, ono nastavlja, tamo gde je
stalo. Ne osvrće se na moje primedbe ili logiku.
Pita… Uostalom, o čemu takav um može sanjati? O čemu, do o
prepuštanju i potčinjavanju, sebe, ideji, koje njegovo ja gradi o meni. Meni, koju
zapravo ne poznaje, baš kao što ne poznaje moje telo za kojim tajno žudi.
Može li takav um uopšte da upozna mene, u meni prepozna um,
podjednako vičan iskrivljivanju zakona sveta i pričanju priča. Um koji traži
um, a ne pokoravanje uma nadmoći lepote nad stvarnosti. Može li…
Na ovo moj um i ono ja koje još vidim kao svoje, tihuje, u
nadi da će se Ja otkriti i reći čijem umu je pripadalo, pre nego je došetalo u
moje misli. Možda će u nepažnji i otkriti kako je preskočilo sa osobe na osobu,
i kakvu je ulogu u ovome igrala igra pogleda, kratkih, pa dugih, ponekog
skrivenog, a opet značajnog, koju smo igrali one noći kada sam osetio prve
simptome ovog ludila koje me hvata.
I opet, Ja ne haje za moju logiku i stvara stvarnost zanimljiviju
od one koju bi bio kadar izmaštati. U duboku neprozirnu, tamnu vodu mog sopstva
baca udicu, mamac, na njoj je preveliko iskušenje za opreznost koju naivno
odbacujem, prepuštajući se sudbini i njenoj volji.
Ako se um onoga ko me želi pokaže kadar uzbuditi moj mozak,
biće kadar voditi me na skrivena mesta, gde intima postaje stvarnost, a dodir
pobeđuje maštu. Možeš li umom svojim očarati moj um toliko da ti potrči u
susret, da ti se otvori i tajne svoje prepusti. Može li tvoj um preskočiti
barijeru sveta i uskočiti u moje telo, spremno da postane ljubavno gnezdo tvoje
misli dok struji mojim Ja. Može li…
Izluđuje me taj izazov koji mi odzvanja u glavi. Njeno Ja
odavno se nastanilo u meni. Više se ni ne sećam šta je bilo pre pogleda i ideje
njenog Ja koje se nastanjuje u meni. Više se ne sećam ničeg što je prethodilo
potčinjavanju volje, izvedenom na daljinu, jedinim pogledom zagledanim u
praznom, koji me je probušio kao da me nema, i učinio da sve što želim bude da
ovo telo delim sa njom… Taj parazit zvani ljubav koji čini da se Ja nastani u
meni, bez da stvorim imunitet, ili antitela, odavno je sludio moje misli i upregnuo
um koji bi sada jedino da se ogleda u njenim očima i deli ovo telo sa Ja, koje
svojom misli već preoblikuje ja, ili ono što je ja bilo pre nego se srelo sa
Ja.
A ja, ja ću pustiti na volji tom drugom, tuđem Ja, pustiti
da me oblikuje, poput grnčarije, tim dugačkim prstima, u pehar u kojem će se Ja, nadam se, uliti, kada mi preda svoju tajnu,
koju ću ja čuvati i poput najboljeg vina i gorkog otrova, kao melem i radost
ispijati po želji, mojoj i njenoj. Ili pre po zapovesti, bez obzira da li je
došlo od ja ili Ja.
Нема коментара:
Постави коментар