четвртак, 22. децембар 2016.

Ništavilo



STRAH OD SMRTI


Zašto se bojim smrti? Zato što je dosadna.
Život to je interakcija – mene i vremena, ja u prostoru, ja prema svima, sve naspram ničeg – ja u sredini... Vreme u svakom trenutku preoblikuje ljudski um – tako znamo da smo živi.
Smrt zaustavlja vreme. Zauvek.
... a onda se zaustave i promene u umu... ništa se više ne događa...
... i ništavilo nas proguta...


NIŠTAVILO


„Bojiš se ništavila?“
„To je u ljudskoj prirodi.“
„Kako kontrolišeš taj strah?“
„Stvaram.“
„Pomaže li da zaboraviš na strah?“
„Nekad da. A ti? Čime se ti služiš?“
„Zaboravljam. Nemislim. Ponekad se smejem.“
„Sviđa mi se ovo poslednje.“
„I meni.“

среда, 21. децембар 2016.

PROMAŠENI PRAVAC RAZVOJA LIČNOSTI



PROMAŠENI PRAVAC RAZVOJA, OZBILJNI PROBLEMI U ORJENTACIJI LIČNOSTI


Na drugoj godini doktorata, upravo pre nego što će mi izaći prva knjiga kojom sam se iz sve snage trudio da zablistam kao intelektualac, sada to mogu reći slobodno, nesretnim sklopom okolnosti, imao sam priliku da posetim jedan TED događaj.
Bio je to prilično uštogljen skup naoko slobodnih intelektualaca koji su se iz sve snage trudili da budu oštri kritičari svega što im se nije dopadalo, a po neko od govornika imao je čak i neku nejasnu prestavu šta i kako dalje, kako bi, kao društvo, prvazišli nagomilane probleme. Slušao sam govornike, divio im se i istovrermeno im zavideo. Znao sam da jednog dana i mene čeka mesto na bini...
I dok su se svi trudili da budu dovoljno korektni i britki, jedan se govornik izdvojio. Izdvojio se na očiti način. Ostali su verovali da je ono što govore istina i da je dobro da nam je saopšte. On je govorio istinu i znao da nam se ne sviđa ono što govori. Bio je Holanđanin i nije volio Belgijance. Njih je javno omalovažavao, ostale u publici ne, bar ne direktno, iako su se svi osećali uvređeni zbog onoga što je govorio. A rekao je kao što napomenuh istinu. Rekao je: „ Prosek je istinito stanje čovečanstva. Budite prosečni. Budite glupi... i naučite da lažete...“
I svi smo se mi zgražavali nad njim i njegovim rečima i odbijali sebi da priznamo da oni koji nisu tu i koji nemaju šta da kažu upravljaju našim svetom.
Setio sam se svog šefa. Bio je to popriličan buzdovan vešto zaodenut u pakovanju poznavaoca industrije o kojoj nije znao ništa, a opet, on je nama, koji smo dobro znali tematiku, bio šef samo zato što je znao da se drugima, inače podjednako glupima i ograničenima kao i on, predstavi kao pravi znalac.
Onda sam pomislio na sve šefove, profesore, nadzornike, memadžere, političare, sve koji su upravljali mojim životom. Svi su pratili isti obrazac – onaj izrečeni. Nije se moglo poreći da su upravo takvi, kakvim ih je debeli Holanđanin opisao, ali oni su upravljali svetom, a mi intelektualci iz publike samo smo mogli da ih mrzimo zbog onog što rade i da im aplaudiramo.
Nisam aplaudirao tom tipu kad je završio – nesećam se da li je iko. Sećam se samo gorkog ukusa u ustima i potisnutog besa. Sećam se da sam te noći sam i nervozan otišao u krevet. Sećam se da dugo nisam mogao da zaspim...
Onda sam se promenio. Hteo sam da se promenim. Nije išlo lako.
Opet sam plovio uzvodno, protiv struje i nadošle matice koja je želela da me vrati nazad u more... ali poput lososa koji se vraća izvoru svog postojanja bio odlučan u nameri da jednom uspem.
Da li sam uspeo?
Ne znam.
Danas malo šta znam, ali imam sve ono što drugi žele i sanjaju. Danas sam uspešan po mnogim merilima... i glup po mnogim zastarelim merilima... ali ko o tome još vodi brigu...
U današnjem svetu... najvažnije je biti uspešan... a za to je presudna laž... a ja sam izgleda oduvek imao talenta za nju... samo sam to kasno shvatio... kasno počeo da koristim
...a opet nikad nije kasno... zar ne...

уторак, 20. децембар 2016.

Čitajući Bukowskog



Čitajući Bukowskog


Nedelja, sam, sklupčan pod ćebetom pokušavam da se ugrijem. Ne uspeva mi. Izgleda da sam se prehladio, svaki čas ustajem da pišam. Dok perem ruke bacim pogled na lice u ogledalu – prilično je ostarilo – tako mi se bar čini – možda umišljam – ko će ga znati – možda je i ova prokleta prehlada. 

Kuvam čaj. Nosim ga sa sobom odlazim pravo u krevet. Na stolu pored kauča knjiga. Bukowski. Otvaram nasomično i čitam.

„Ljudi se jadnostavno isprazne. Postaju tela u kojima se nalazi preplašeni um. Boja napusti oko. Glas postaje ružan. I telo. I kosa. I nokti. Cipele. Sve postaje ružno.“

Otpijam čaj – i on je ružan... i vruć...
Vraćam knjigu na sto. Buljim u plafon. Ko zna...
...možda je mislio na mene...
...možda ja sve više ličim na njega...
...ko će ga znati...

недеља, 18. децембар 2016.

Mina



MINA


To nije bila tek obična kafana, a ni ona se svakako ne bi mogla uvrstiti u armiju običnih barmena, šankera, majstora za koktele i koketiranje. Nije bila ni posebno zgodna, imala je kratke i snažne noge i široke kukove, a opet privlačila je goste bolje od bilo koje lepotice pa su se mnogi klubovi grabili oko nje.
Nekažem, bila je upadljivo primetna sa tom kratkom crvenom kosom i  plavim očima, posebno kad se nasmeje, ali to nije bilo ono što je magnetski privlačilo klijantelu.
Njeno tajno oružje bilo je to što je mogla da pronikne u bilo koji lik i bilo koji život već posle prvog pića, a posle bi poput svih holivudskih klišea o barmenima demostrirala najbolju psihoanalizu koja se mogla naći u gradu. Tu se naravno nije stajalo, te bi već sa drugim pićem počela i terapija. Naravno, odbijala je da drži terapije odvikavanja od alkohola ali je zato bila dostupna za sve druge vidove terapije.
Obično, išlo je otprilike ovako – dva martinija presečena izlivom promišljanja o životu još uvek ispunjenog nadom i ambicioznim kalkulisanjem. Onda kafa sa rumom i savet kojeg bi se trebalo pridržavati taj dan. Na kraju dana, naravno, piće za opuštanje i par reči smišljenih tako da podstaknu klijenta da se otvori i olakša dušu. Zatim saučesničko klimanje glavom i poziv na čašicu razgovora za sutra.
A sutra je novi dan, i onda se ciklus ponovo pokrene...
... i tako godinama...
A onda je jednog dana zatvorila ordinaciju i otišla u neki drugi grad i drugu kafanu...
... rekla je samo da su joj dosadile naše kafanske priče...

GRANDIOZNE MISLI



GRANDIOZNE MISLI


Univerzum postoji da bi postojao ja, shavtio sam jednog jutra. Kapricioznom igrom slučaja predhodne noći sam čitao Vitgenštajna koji je pak tvrdio da je svet sve što postoji. Brijući se posmatrao sam svoj odraz u ogledalu i shavtio veliku tragediju tvorca – nivo dela ostao je daleko ispod nivoa reči koje mu je priprisivala verska literatura – bio sam očigledno nesavršen, a broj mojih nesavršenosti ozbiljno je rastao sa godinama. 
Činjenica je da se svet milijardama godina pripremao za moje postojanje i isto tako da ja u tom smislu sigurno nisam ispunio očekivanja. A opet, ko zna kavi su planovi ili estetika univerzuma. Možda me on... ili ona... ili možda to... gleda drugim očima. Ko zna kakvi su nivoi postojanja njemu primereni?
Kao detetu sve mi se činilo grandioznim počev od mene... sada sam shvatio svoju ništavnost – dovoljno je bilo da uputim jedan ponizan pogled prema nebu, a opet, svest o posebnosti i jedinstvenosti nije nestala i idalje me je je ispunjavala, a ja sam se opet nadao da ću sresti barem jedno biće koje tako misli, ali vremena je bilo sve manje...
Nada me ipak nije napuštala – ako je svet ovoliko čekao na mene neće onda ostaviti glavnog junaka usamljenim i lištiti priču ljubavne drame. Ko god da je kosmički dramaturg sigurno će pratiti pravila dobre naracije. Ja sa druge strane, sa svim svojim nesavršenostima, to nisam u obavezi, evo na primer, primereno vrednosti koju sebi pridajem pokušao sam da sve sažmem u jednu rečenicu, ali mi pobegoše (moje) grandiozne misli i rasuše se po ovom papiru.


TD


Pitaju me zašto ne pišem.
Odgovaram nemam vremena za to.
Ni za kratke priče?
Ni za njih. Moj književni talenat, ako je ikada i postojao, pronašao je mesto svoje validacije – ili su ga bar meni nadređeni menadžeri pronašli – sada pišem žalbe i odgovore na žalbe na tendeske dokumentacije. Svakoga dana državnom organu gomilam na papir istine i laži i ni – istine – ni – laži i teram ih da to čitaju.
A oni kao i svaka odana i verna publika čitaju moja dela – baljezgarije i sa punom susretljivošću odgovaraju na njih. Tako to ide. Iz dana u dan. Razmena je brza, dinamična, dramatična, priče uglavnom unapred prepoznatljive i sa vrlo predvidivim ishodom, jednom rečju, jadne – sramotno ih je prikazivati drugima, a kamo li kačiti na blog, konačno zaključujem, a moja mi publika odano klima glavo na to.


KRITIČAR


„Jesu li vaše priče apstraktne ili apsurdne?“ pitala me tek svršena studentica književnosti sa namerom da postane kritičar.
„Kratke“, odgovorio sam. Klimnula je glavom – razgovor je bio završen.
Nikada nisam pročitao kritiku koju je napisala – nije me interesovalo.


METAMORFOZA


„Kako inžinjer tvog kalibra postane savetnik za javne nabavke?“ pitao me bivši kolega.
„Lako – zameni apstrakciju sa spekulacijom“, rekoh, zatim malo razmislih pa dodah, „i primeni elementarnu matematiku.“ Vidoh da mu je sada jasno – klimao je u znak potvrde, a možda i odobravanja u to već nisam bio siguran.


GLUMICA


Nikada mi nije bilo jasno što toliko uvežbava svoje uloge. Brzo bi ulazila u lik – već u prvom čitanju, a onda ga je kroz probe samo uglancavala. Bez sumlje bila je talentovana i nije se morala toliko zamarati pripremama.
Ona opet nije mislila tako. Jednom mi je rekla da mora da uvežbava svoje uloge jer nije talentovana koliko i drugi glumci, te da se boji da će to neko konačno spoznati, prokužiti je, a nije uredu da se to vidi na sceni.
Vežbala je da bi odložila neizbežno – poniženje pred kolegama i kako bi izbegla da istom prisustvuje publika.
A publika je dolazila da je gleda, nju, a ne njene kolege, ne zato što je bila zanosna lepotica, već što je bolje od drugih prenosila osećanja i ideje, i što je nekako uspevala da oživi tekst koji joj je dat.