Čitajući Bukowskog
Nedelja, sam, sklupčan pod ćebetom pokušavam da
se ugrijem. Ne uspeva mi. Izgleda da sam se prehladio, svaki čas ustajem da
pišam. Dok perem ruke bacim pogled na lice u ogledalu – prilično je ostarilo –
tako mi se bar čini – možda umišljam – ko će ga znati – možda je i ova prokleta
prehlada.
Kuvam čaj. Nosim ga sa sobom odlazim pravo u
krevet. Na stolu pored kauča knjiga. Bukowski. Otvaram nasomično i čitam.
„Ljudi se
jadnostavno isprazne. Postaju tela u kojima se nalazi preplašeni um. Boja
napusti oko. Glas postaje ružan. I telo. I kosa. I nokti. Cipele. Sve postaje
ružno.“
Otpijam čaj – i on je ružan... i vruć...
Vraćam knjigu na sto. Buljim u plafon. Ko zna...
...možda je mislio na mene...
...možda ja sve više ličim na njega...
...ko će ga znati...
Нема коментара:
Постави коментар