„Znam da me vara. Odlazi kod njega jednom nedeljno.
Priznala mi je. Kaže da joj on pruža ono što ja ne mogu. Knkretno šta, nije
znala da mi kaže. Probali smo i sa terapijom. Ni tamo nisu uspeli da nam kažu
zašto i šta je po sredi. Očajan sam. Potrebna mi je pomoć.“
Slušao sam ga bez reči. Poznavao sam ih još od detinjstva.
Hteo sam da pomognem. Ali kako? Potražio me je zbog mojih istraživanja. Sigurno
mu nije bilo lako da se odluči na to. Za većinu mojih prijatelja ja sam neko ko
petlja sa đavolom ili bar narušava zakone prirode, dakle, neko koga bi valjalo
izbegavati, a on je tu ispred mene i traži pomoć. Kako da ga odbijem?
„Ti znaš čime se bavim?“
„Znam.“
„I moći ćeš da živiš sa lekom koji ti dam?“
„Spreman sam na sve samo da mi se vrati.“
„Razmisli. Ona te nije napustila, samo ima
povremenog ljubavnika. Ti si u mnogo boljoj poziciji nego što ti se čini. U
mnogo poziciji od njega – sigurno.“
„Kako to?“
„Pa ona je još sa tobom. Nije te ostavila i otišla
sa njim.“
Ćutke me je posmatrao zbunjen onim što sam rekao.
„Siguran sam da bi on više voleo da je situacija
obrnuta. Da povremeno dolazi tebi u krevet, a da se njemu svakog dana vraća.“
„Zašto bi to želeo?“
„Zato što je voli – jesi li pomislio na to?“
„Nije bitno. Ona ne voli njega. Kod njega odlazi
zbog neke nejasne potrebe, a ne zato što oseća da tamo pripada.“
„Rekla ti je to?“
„Mnogo puta.“
„I ti joj veruješ?“
„Više no bilo kom drugom. Uostalom, sam je pitaj.
Nije joj prijatno ono što sam imao da priznam pa je ostala u čekaonici, ali ako
ne veruješ sama će ti potvrditi.“
Klimnuo sam glavom i pokazao očima sestri da je
uvede. Bila je bleda, izbegavala je kontakt očima i gledala u pod. Držali su se
za ruke i plakali dok je govorila. Zaista ga je neizmerno volela i potvrdila je
sve što je već rekao. Sada je na meni bilo da se ispovedim. Objasnio sam im
kako lek deluje i koja je procedura.
Čekali smo u kombiju parkirani ispred zgrade u koju
je ušla.
Čekali...
Čekali...
Minuti su se sporo vukli dok su se očajanje i jad zgušnjavali.
Vazduh je postao težak. Izvadio sam pljosku sa vinjakom i pružio mu je. Otpio
je dugačak gutljaj. Onda još jedan.
Izašao sam. Ostavio sam ga na suvozačkom sedištu.
To je bilo jedino što sad mogu da učinim za njega –
muške suze su teške i usamljeničke – trebalo bi takve i da ostanu.
U tovarnom prostoru saniteta dočekala me je sestra.
Bez reči pripremili smo se za uzimanje uzorka.
Bila je ozarena, plačljiva i očajna, sve u isto
vreme. Uplašena, možda čak prestravljena, ali i odlučna.
„Uradimo to“ rekla je i dodala „nek se sve ovo već
jednom svrši.“
Izvrsno je podnosila bol. Nije se pomerala dok sam iglom
prolazio kroz hrskavicu. Nikada nisam voleo da radim interventno zbog mogućeg
ljuljanja vozila. Srećom, saobraćaj nedeljom popodne, kao i uvek, bio je redak, uzeli samo uzorak
bez komplikacija.
Prošlo je par dana dok smo imali konačne analize, i
još nekoliko dok, po nalazima, nismo uzgojili hormonsku kulturu. Posle je
valjalo čekati.
„Imam dobre vesti. Prva generacija sintetičkih osećanja je gotova. Kada
budete spremni dođite na kliniku radi testiranja“
„Rezultati pokazuju da lek deluje. Verujem da će
redovno uzimanje preparata pomoći vašoj ženi da se vrati uobičajenom porodičnom
životu.“
„Sigurni ste?“ ozareno me je pitao.
„Garancija nema, ali indikatori su ohrabrujući.
Uostalom, dosadašnji rezultati na drugim pacjentkinjama pokazuju visok stepen
izlečenja (od bračmnog neverstva)“
Sretan, sa probuđenom nadom u novi život, krenuo je
prema vratima.
Sestra mu je dala bočicu tableta.
Život se narednih meseci vratio u svoju uobičajenu
kolotečinu.
Nisam se iznenadio kada sam ga ugledao. Bio je
ispijen, nesiguran, nenaspavan, neobrijan i pijan. Proganjala ga je sumlja.
„Vratila mu se?“
„Ne“, odmahnuo je glavom, „ne da ja znam.“
„Sumljaš?“
„U nju ne.“
„A u sebe?“ pitao sam očigledno.
„Šta je to on imao što ja nisam?“
„Znaš da ne mogu da ti čitam tuđe nalaze.“
„Kako da znam da se neće ponoviti? Šta ako sam
oštećen? Šta ako nisam dovoljan?“
„Ne brini, dok god pije lek ona dobija sve što joj
treba.“
„Da. Dobija njega! Ne mene! Njega!“
„Nema ničeg njegovog u hormonskom koktelu.“
„I ja treba da ti verujem?“
„Sam odluči.“
„Rekao si da možeš da živiš sa saznanjem da ona
uzima lekove. Prihvati to biće ti lakše. Učinićeš i sebi i njoj uslugu.“
Vreme je ponovo usporilo toliko da je bilo
nepodnošljivo, izgledalo je kao da protiče večnost, naše maratonsko ispijanje
svih vrsta alkohola kojih smo se mogli domoći zašlo je duboko u noć. Pitanje je
još visilo u vazduhu, a ja sam iako pijan i dalje uredno odbijao da odgovorim
na njega.
„Ništa se neće promeniti dok mi ne kažeš koliko njega
ima u toj tableti.“
„Ni malo. Veruj mi.“
„Kako da ti verujem? Zašto da ti verujem? Zašto ne
veruješ ti meni i kažeš mi istinu?“
„Koju istinu?“
„Onu koju skrivaš. Šta je njegovo u tabletama?
Dobija li ona više mene ili njega? Priznaj!“
„Nemam šta da priznam. U tabletama nema ničega što
ima veze sa njim.“
„A zašto smo onda morali da čekamo da gospodin svrši
na mojoj ženi pa da onda uzmeš uzorak? Šta, hteo si da me poniziš? Jel to bio
razlog zašto smo čekali u kombiju? Nisi mogao da uzmeš uzorak ranije? Bez njega?“
„Ne. Bilo je nephodno da uzmem uzorak neposredno
posle odnosa. Morala je da bude sa njim i da što pre stigne do kombija. Hormoni
se brzo razgrađuju i prenose telom. Morala je da iskoči iz kreveta i dotrči do
nas što pre da bi uzeli uzorak. Način uzimanja uzorka diktira priroda hemijskih
procesa u hipofizi. Da smo čekali u kancelariji ko zna šta bi dobili i koliko
bi onda lek bio delotvoran.“
„Znači za nju je moje poniženje delotvorno?!“
„Mogao si da ostaneš ovde. Sam si tražio da budeš
prisutan.“
„Sad tražim da budeš iskren – da mi kažeš istinu!“
„Koju istinu?“
„Koliko je njega u leku?“
„Nimalo. Lek je njena reakcija na odnos koji je
imala sa njim. To je sintetički preparat uzgojen na bazi užitka koji je
osetila, dakle, njenje prirode i nema nikakve veze sa načinom kako je do njega
došla.“
„A što onda nije mogla da to oseti samnom? Šta meni
fali?“
„Ne znam.“
„Dakle, nešto mi ipak fali! Baš ti hvala.“
„Hoće li ti biti lakše ako ti kažem da to ustvari fali njoj? Da je falinka na njenoj strani?“
„Hoćeš da kažeš da je moja žena oštećena?“
„Ne. Samo da je povišeno senzitivna i da su joj
potrebna višestruka osećanja da bi bila zdrava i funkcionalna.“
„Baš je izabrala način kako da ih zadovolji!“
„Nije izabrala!“
„Zašto ja ne mogu da joj to pružim? Zašto?“
„Hormonski koktel koji njena hipotalamus razvija u
interakciji sa tobom je jednoličan.“
„Šta to znači?“
„Na hemijskom nivou – usled jednoličnosti stvara se
potreba za pojedinim insuficijentima. Kako potreba raste, tako raste i nagon. Kada
ga zadovolji njen mozak vrati se sa primarnog – nesvesnog nivoa na svesni koji
onda proizvede krivicu. Sad ona sebe osuđuje i muči, i na kraju ti prizna.“
„Znači kurva mi prizna da bi se olakšala, a ne jer
se kaje?“
„Tu nema mesta kajanju. Govorimo o nesvesnom. To je
ljudska priroda i ne treba je osuđivati zbog toga.“
„Pa što baš meni da se zalomi takva ljudska priroda?“
„Stvar slobodnog izbora. Sam si je birao.“
„Ti baš uživaš da mi sve nabiješ na nos!“
„Prijatelj sam ti pa ću ti reći da prestaneš da se
samosažaljevaš. Trebalo bi da budeš ponosan i zahvalan što te je izabrala. Mogla
je da izabere i njega. A opet je svojom voljom izabrala tebe i još rizikovala
svojn život i zdravlje da bi dobili leko uz koji će ti ostati verna.“
„Trebalo bi da budem zahvalan?!“
„Da.“
„Ma nemoj. To samo budalasti doktor može da kaže.
Odakle ti samo ta idijotska ideja čoveče?“
„Jednom, ne tako davno, žena koju sam volelo
izabrala je drugog. I ja tu nisam mogao ništa. A ni moji lekovi.“ O mojoj intimnoj
prošlosti skoro da niko ništa nije znao. Dobro sam je skrivao i od
prijatelja... i od sebe.
„Žena te je ostavila i otišla sa ljubavnikom? Baš
sam našao od koga da zatražim pomoć.“
Suze su krenule... i ništa ih više nije moglo
zaustaviti.
Nisam ih se stideo.
Ne više.
Ni nje.
„Ne. Vratila se suprugu. Ja sam bio samo avantura...
vremenom zataškana šansa za sreću... dobro poricana, nema, nevidljiva,
daleka... voleo bih da sam za nju bio nešto više od toga. Volio bih da sam bio
on. Misliš da bih je se stideo? Da bih je mučio svojim sitnim sumljama?
Kako ti malo znaš o životu, a kako sebi veliki
značaj daješ? Misliš da patiš? Da ti nije dobro? Da te je povredila?.. Ti si
idijot!“
I kao svaki idijot blenuo je u mene zatečen onim što
sam mu rekao. Ako sam mu rekao... jer u
dubini ponora koji sam ispunio alkoholom osećao sam da govorim sebi. Jer nje tu
nije bilo da čuje...
„I sad je volim. Bez ustezanja, bez kalkulacija i
prenemaganja...“
„Zašto? Pobogu čoveče, zašto?“
„Zato što nikada nisam bio više živ nego sa njom, i zato
što nikada ništa jače i dublje nisam osetio od onoga što je usledilo onda kada
me je ostavila...
Bolelo je. Ne možeš ni naslutiti koliko je bolelo...
i koliko je života rođeno i isteklo iz tog bola...
Mislo sam da ne mogu da živim bez tog bola, a onda
je mozak počeo da vrišti i opire mu se... i sve što sam želeo je da to
vrištanje prestane, da utihne... i jednino što sam mogao, što je davalo bar
trenutni smiraj, bio je rad...
Zakopao sam se u posao... i radio... radio...
radio...
na neki način, ona me je dovela do leka. Leka koji sad propisujem i dajem
drugima, jer sebe ne mogu izlečiti.
Zato mi se gade tipovi kao ti – nesigurne plačipičke
koje ne znaju da cene poklone koje dobijaju. Prestani da se samosažaljevaš i
idi kući.“
Poslušao me je.
Danas imaju srećan brak.
Bar nekog sam uspeo da izlečim.
Нема коментара:
Постави коментар