Prekratka priča
„I to je sve?“
„Meni dovoljno.“
Njoj nije bilo dovoljno. A bila je dovoljno
snalažljiva.
M. Franjić
Ona je priželjkivala brak, ja njeno telo, našli smo
se na sredini. Oboje smo bili zadovoljni onim što smo dobili.
Brak je potrajao duže no što sam prvobitno mislio.
Telo je nije izdalo – ostala je zgodna i nezgodna i sa šezdeset. Na nesreću
nije mi oprostila nedostatak duha i potencije – pokazala mi je i onu nezgodnu
stranu. Tek tad počeo sam da razmišljam koliko je bilo pametno oženiti je.
Oduvek zajedno
„Daješ li mi dozvolu da ti uzmem dušu?“ pitala je.
„Samo ako ti meni daš svoju nevinost.“
Nasmešila se. Tako je počela naša razmena. Vremenom
smo naučili ponešto o trgovini, brak je pomogao u tome.
Još trgujemo između sebe, bez potrebe da izađemo na
tržište. Zadovoljni smo našom malom ekonomijom.
Dedin savet
„Dosadno mi je“, požalio sam se dedi.
„U tvojim godinama? Nemaš ti ni znanja, ni iskustva,
da ti bude dosadno, to što te muči je učmalost“, rekao je starac.
„Imaš neki savet?“
„Ako ti je dosadno danju ti promeni posao, ako ti je
dosadno noću promeni ljubavnicu.“
Odkad primenjujem dedin savet učmalolst me više ne
muči.
Strah od smrti
Već dugo je bio na aparatima. Prognoze su bile
rđave.
Pitao sam ga: „Plašiš li se smrti?“
„Zašto? Ne vidim da mi od nje preti neka opasnost.
Ona će doći tek kad ja odem.“
Te noći je otišao, a ja sam se plašio nje koja je
došla po njega.
Hendikepiran
Imati ideale težak je hendikep. Majka mi ih je
usadila u detinjstvu i od tad pokušavam da ih se oslobodim – neuspešno, a život
sve vreme ide mimo mene. Hendikepiran, odsečen od sopstvenog života, posmatram
nemoralne i srećne. I zavidim im, tek toliko sam uspeo da se oslobodim.
Guru
„Kako si dospeo ovde, dalko od ljudi, daleko od
civilizacije?“ pitala je novinarka isposnika sklupčanog na ćilim na ulazu u
pećinu.
„Živeo sam u svetu koji ne razumem, a onda sam
odlučio da saznam kako taj svet daje smisao životu i kako ga mozak objašnjava.
Kada sam to saznao više nisam želeo da budem deo tog sveta.
„Napustio si svet kojem si pripadao?“
„Pobegao, neosvrćući se za sobom, i više se mu se
neću vraćati.“
Nada
Imam samo jednog neprijatelja – nadu – pušta me da
se nadam i verujem. Toliko mi popušta da sam već dugo slepo zaljubljen u nju.
Očarala me je i obuzela toliko da sam skroz smetnuo sa uma da ona neće promeniti
ništa, da je za promenu potreban lični agažman.
Nadati se, a ne činiti ništa – postoji li gora kazna
od ovog saznanja kada dođe starost?
Razočaran
Još jedna od onih za koju sam verovao da idealna dokazala je to otkačivši me.
Preostalo mi je samo da tugu utapam po kafanama.
„Koliko puta moram da se razočaram?“
„Kada su žene u pitanju nijednom, dovoljno je da
smanjiš kriterijume.“
„Pade li ti na pamet da i one mogu tako da
rezonuju?“
„Utoliko bolje. To povećava tvoje šanse.“
Nisam odgovorio ništa. Pitao sam se da li mi je i on
postao prijatelj samo zato što je smanjio kriterijume. Pomislio sam, koliko ja uopšte vredim, i ponovo se
razočarao u sebe.
Traumatično iskustvo
„Ima fotografsko pamćenje. Savršeno se seća svega do
jednog trenutka pre četrdeset pet godina. Pre toga ništa.“
„Baš ništa?“
„Apsolutno ništa nema u sećanju pre toga.“
„Šta se desilo, da li je u pitanju neka trauma?“
pitala je stažiskinja. Doktor je klimnuo glavom.
„Da. Rođenje – njegovo.“
Watson
Ovih dana nisam svadljiv, ni oprezan.
Ovih dana postao sam svestan.
Sebe i sveta...
... i to je promenilo sve...
Нема коментара:
Постави коментар