ŠTO SE
TIČE MORALA – MORALA JE
Naučena
da veruje u učtivu ljubav nikada nije ni pomišljala da pređe granicu
dozvoljenog sve dok joj jedan učtivi gospodin nije dao predlog koji nije mogla
da odbije. Predlog je, kako pretpostavljate, bio veći i obilatiji od onog
neveštog primerka kojem se na venčanju zavetovala na vernost. I ne samo to – bio je šarmantan i uglađen i
posebno voljan da ugađa, a ništa od toga nije krasilo predlog koji je nekada
davno uspeo da se izbori za svoj zakoniti status i koji se više ni malo nije
trudio oko nje. Tako je u moralnom pogledu posrćući dobijala sve što joj je
nedostajalo zadovoljavajući potrebe i stvarajući prijatne navike – odvikavanje,
naravno, nije dolazilo u obzir.
Trebao
je to da shvati i zakoniti suprug, ali on je bio dovoljno glup i gord da joj
preteći postavi ultimatum. Nakon toga izgubio je i status, a uglađeni gospodin
učvrstio svoju poziciju.
Bilo
je i onih koji su je osuđivali, zbog svega ovog, ali njima bi ona spremno
odgovorila – moralo je tako – iz moralnih razloga.
SATANIZACIJA
(ILI
KAKO VOLJENI MUŠKARAC POSTAJE NEPRIJATELJ)
Volela
ga je zbog njegove sposobnosti da uvek kaže istinu. Zato ga je pretvorila u
neprijatelja. Jer samo neprijatelji uvek govore istinu, prijatelji i ljubavnici
neprekidno lažu uhvaćeni u mrežu dužnosti i obaveza.
Učinila
je to iz ljubavi – volela ga je i nije želela da promeni njegovu suštinu.
A i
trebao joj je neko kome je mogla da veruje...
KRIZA
SREDNJIH GODINA
Već
duže vreme njihov ljubavni život beše ustajao. Noći su bile duge, ispunjene
kratkim uzbuđenjima i dugoročnim razočarenjem koje se gomilalo preteći da
poruši moralne brane koje su ih još zadržavale u nevoljnom zajedništvu.
A onda
se jednog jutra desilo neminovno. Brana je popustila. Već istog popodneva on
beše koristio radni sto u svojoj kancelariji, sa sekteraricom naravno, dok se
ona opredelila da u radno vreme u pratnji kolege poseti hotel u blizini svog
posla.
Tako
su skoro istovremeno pronašli način kako da prevaziđu krizu srednjih godina.
ISKRENO
„Zašto
mi je propao brak – zbog laži – uvek obećavamo više nego što možemo ispuniti –
zato ne laži, budi iskren“
„Onda
se neću ni oženiti“, iskreno je priznao prijatelju – njega nije imao potrebu da
laže. Obojica su znala da nemaju baš monogo šta ponuditi ženama koje su ih
opčinjavale.
BRAKORAZVODNI
SLUČAJ VANSUDSKOG PORAVNANJA
Jezici
se traže i izazivaju, razmena pljuvačke je u toku,... tada na scenu upada
zakoniti suprug. Zaprepašćen je i preneražen. Uviđa da drugi dobijaju više od
njega. To mu nije po volji. Posebno ga srdi taj nedostatak stida – ona svo
vreme nastavlja sa započetim, polako podižući ili pre spuštajući uloge.
Suprugu
je dosta svega. Izlazi iz kuće i zatvara vrata. Više se neće vraćati.
Ona,
zadovoljna predloženom pravnom taktikom nagrađuje svog pravnog zastupnika.
Oboje osećaju da su dobili ono što su želeli.
SUDBINA
„Sudbina
neće doći po tebe – moraćeš se potruditi da ti nađeš nju.“
„A šta
kad je nađem?“
„Prati
je!“
KAKO
SAM POČEO DA ČITAM BESCELERE LIMUNADE FRANCUSKIH PISACA
Nekih
navika stečenih u ranoj mladosti teško se osloboditi. Otac me je davno naučio
da čitam samo nobelovce, eventualno, kad baš imam vremena, što se skoro nikad
ne dešava, one što su dobili pulicera ili bukera. Uopšte uzev ovo je bio dobar
savet i zahvaljujući strogoj disciplini stečenoj u detinjstvu i istrajnosti
pročitao sam dosta pametnih knjiga prepunih pametnih reči stekavši negde usput
nezvanični status pametnog čoveka.
Koliko
sam pametan, ili to nisam, nikada sa sigurnosti nisam znao, ali prema
reakcijama okoline slutio sam da bi veći deo populacije više voleo kada bi
mogao da izbegne bilo kakvu komunikaciju samnom. Bilo je to uglavnom prećutno
izbegavanje i samo par puta u životu desilo mi se da mi žene koje sam startovao
dobro izvežbanim i uglancanim forama u lice kažu šta i o njima i o meni misle –
ja sam se posle trudio da ne mislim previše o tim događajima. Tako je bilo, ali
ja se nisam dao omesti i obeshrabriti i ponekad bi mi prolazio koji red Milera
ili bi mi koja rečenica Hemingveja omogućila da barem te noći uživam u putenim
zadovoljstvima one koju sam u tom trenutku smatrao izuzetno domišljatom i
intiligentnom što je baš mene izabrala, a sad, sa ove distance pre o njima
mislim kao o milosrdim sestrama i umornim ženama koje iz sažaljenja ili nekog
drugog uzvišenog cilja, koji ja čak nisam u stanju ni da prozrem, pristaju da
ugode izgubljenim, a opet, disciplinovanim tipovima koji o muško ženskim
odnosima znaju skoro sve – iz knjiga naravno – i to onih najboljih.
Tako
je bilo prvih 44 godine. Ne baš uspešno, ali ni blizu očajanja – duh, a i telo,
još me je držalo. Još sam bio zarobljen u svom svetu i disciplinovano se
prdržavao svega naučenog kada se desilo da sa neke konferencije kasno noću
putujem kući. Bila je skoro ponoć – ja umoran, preumoran da vozim, preumoran da
spavam, odlučim tako da putojem autobusom. Logična odluka nemoram da mislim,
mogu da odmorim, a ujutro stižem na posao upravo na vreme. U celoj toj stvari
mučila me je samo pomisao kako da ispunim to vreme od par sati, jer kao što
rekoh, nisam mogao da spavam. Slušanje nekog audio izdanja nije dolazilo u
obzir – ceo dan uostalom slušao sam predavanja, sada mi je odgovarala i trebala
tišina, dakle, pravo vreme za knjigu, ali koju, knjižare u to doba ne rade. I
tako odlučim da na kiosku kupim neki besceler nekog francuza. Pošto o njemu i o literaturi koja se nudila nisam ništa
znao, odabrao sam knjigu prema koricama
i to se pokazalo kao dobar izbor, jer sam na svoje neverovato iznenađenje na
strani 220. našao objašnjenje, pa može se reći i upustvo za razumevanje i
postupanje sa ženama. U nekoliko rečenica rečeno je sve što momci treba da
znaju:
„Kada ti neka žena kaže ne, to obično znači da,
ali plašim se. Kada ti kaže možda, to obično znači ne.“
„A kada kaže da?“
„Kada kaže da, to znači da, možda.“
„A kada kaže jednostavno da?“
„Jednostavno da ne postoji u jeziku žena.“
Zapanjen
ovim jednostavnim i vrlo praktičnim upustvima odlučio sam da ih stavim na probu
– ispostavilo se da su vrlo korisna i upotrebljiva. Pomažu. Kada bi me neko
pitao rado bi mu preporučio da pročita datu knjigu, ali joj se ne sećam
naslova. Zapamtio sam samo ime pisca i već sledeći put kad sam dolazio u
Beograd na istom kiosku nabavio sam još jednu njegovu knjigu – ko zna kakvih se
bitnih životnih saveta može naći u njoj. Već u prvih par strana pronašao sam
par zanimljivih redova i odlučio da dotičnog pisca iako nema nijedu od nagrada
uvrstim u katalog onih čije knjige čitam.