RAZMIŠLJANJA JEDNOG GREŠNIKA
Nešto je na ovom svetu ispravno, nešto pogrešno,
a šta je šta, često zavisi pre od toga ko smo, nego od same prirode stvari. Još
nešto je čudno – oni koji nešto čine imaju veliku verovatnoću da greše i tako
postanu grešnici, oni koji ne čine ništa uvek su ispravni – bez obzira na to
koliko je ne činjenje greh posejan na putu kolektivne propasti.
Ja sam puno grešio, a opet, čini mi se to
ispravnijim od onoga što je izabrala konformistička gomila. Ko zna možda i u
ovome grešim... ko će ga znati...
KONAČNO OSLOBOĐENJE OD SRAMOTE I STVARNOSTI –
IDEALNO OKRUŽENJE NOVOPEČENOG PISCA
Njegov život imao je dva ukleta neprijatelja –
sramotu i stvarnost koja su znala uništiti svaku lepu predstavu koju bi
zamišljao. Stvarnost je uglavnom dejstvovala spolja dok je sramota pre bila
introvertne prirode. Obe su kao što rekosmo delovale u smeru suprotnom od
njegovih nadanja i bile vrlo ubedljive tako da ih se klonio kad god je to bilo
moguće. Posebno se valjalo kloniti stvarnosti koja je vrebala sa svih strana i
bila toliko podmukla da napada bez upozorenja. Sa sramotom su stvari išle
lakše, posebno kada je jednoga dana prestao da je oseća pa se kao i svaki
bolesnik spašen iz kandži opake bolesti koja ga je dugo morila konačno mogao
opustiti i ne misliti o njoj i svim mukama koje je njeno postojanje donelo. I
dalje je povremeno znao da ima napade sramote, ali ga je bar ta hronična crta
prošla.
Bar su drugi verovali u to. A i njemu je bilo
lakše da se ne opterećuje i ne zamara sa bezvezarijama kao što su savest i
realnost – mnogo je lakše i bolje bilo prepustiti se i uživati u sopstvenom
svetu iluzija.
Tako je jednog dada odlučio da postane pisac. Pokušao
je da čak da napiše priču i ona je počinjala sa tim da je njegov život do tada
imao dva ukleta neprijatelja... kako je priča ispala procenite sami, ali budite
odmah svesni da ako vam se nije dojmila to uopšte više ne dotiče pisca ovih
redova, jer on je, kao što rekosmo, već preležao sramotu i distancirao se od
stvarnosti na način da mu one više ne mogu nauditi...
sad mu je ostalo samo da piše...
vama da čitate...
ili ne...
LOGORAŠ
„Pustio ih je to da urade. Bog ih je pustio da to
urade“, bilo je sve što je izmučena prilika upalih očiju uspela da kaže kada
smo konačno dospeli do nje. Bila je prašnjava, ispijena i bolesno bleda. Živi
kostur se tresao koliko od hladnoće i gladi toliko od straha. Sreća čak ni sad
nije dopirala do njega. Preživeti nije bilo dovoljno da bi se radovao. Ne, kada
su svugde oko njega bile razbacane kosti i pepeo onih koje su kremirali.
„Misliš da je to kazna? Čija? Božija?“ pitao je
jedan od bolničara koji su u logor utrčali odmah iza nas. Bio je besan i zgađen
prizorom. Nekada i sam vernik, tokom poslednjih dana izgubio je veru u boga i
ljude.
„Ne. Ljudi su nas kaznili, ne za neki konkretan
greh, već zato što su verovali da na to imaju pravo – ubedio ih je u to.“
„Ko? Bog?“ pitao je ponovo kao da mora da zna na
koga svaliti krivicu – bog mu se sada činio kao izgledan krivac. Ne i logorašu –
on je još verovao – ili bar bio razuman – onoliko koliko neko ko je ovde
preživeo može da zadrži razum. Hrapavo je odgovorio: „Hitler.“
TEŠKE RASPRAVE
Prolazeći pored njih načuo sam na trenutak
raspravu između profesora religije i biologije. Učinila mi se interesantnom pa
sam je zapisao i objavio na blogu koji su pratili moje kolege.
Njih dvojica stojeći na stepeništu rektorata
prepirali su se o dokazima egzistencije – kako ljudske tako i nadnaravne.
„Ako Bog ne postoji da li ste se ikada zapitali
da li postoji čovek?“
„Pa ovde sam
- znači postojim“
„Bojim se da bog nije tako siguran da čovek
postoji – toliko puta ga je razočarao da je pitanje da li njegova zamisao o tom
najuzvišenijem od svih bića uopšte još može da stoji.“
„A to znaš jer ga poznaješ?“
„Ja sam sveštenik – svakog dana ga upoznajem.“
Нема коментара:
Постави коментар