четвртак, 3. новембар 2016.

Razgovori u četri oka



BUĐENJE


Obećanja kojima me život obasipao na početku rano su isčilela. Ostala je samo stvarnost nimalo poput obećane. Projektovao sam sebe za jednu drugu realnost koja je bila sve dalja od svakodnevnog ja. Nisam se baš uklapao, ali sam se trudio. Tako neprimetno, vremenom, uz napor i trud, gubio sam sve ono što nije bila uloga koja mi je dodeljena od stane drugih, a sve više sam se uživljavao u ulogu verujući da je to moje stvarno ja ili kako god da to što sam postao nazovemo. Konačno više sebe nisam razlikovao od dodeljene uloge... godinama...
A onda sam se jednoga dana probudio, shvatio da nisam rođen za glumca, prestao da se prilagođavam i počeo da živim... iskreno...


BUĐENJE II


Ljubav, požuda, želja, strast... kolaju i najskrovitijim delovima tela čim pomislim na nju. Krv polako otiče ostavljajući prostora za osećanja koja me prvo peckaju pa bodu i razdiru dovodeći me na čas do smeha, a onda brzo nestaju ostavljajući me na ivici plača. Razapet između onoga što osećam i onoga što želim provodim usamljeničke dane moje mladosti nedovoljno kadar da sebi priskrbim onu koja pokreće ovu internu dramu. Takva je moja najranija mladost. Ništa nisu bolji ni studentski dani. A onda kratak uzlet prekida kolotečina kuća – posao. Spoljni svet polako postaje sivlji, a unutrašnji manje razdražljiv, naposledku dosadan i uspavan, sve do časa dok ga ona ponovo ne ustalasa. A onda se cela stvar vrati na početak i ja opet osetim želju, strast, požudu, a iza i ispod svega ljubav. Njihov prodor postaje činjenica koja se ne može ignorisati, a ona je poput prolećnog sunca - jedini izvor svekolikog čuda i buđenja prirode.


O HEROJIMA I NJIHOVIM RAZLOZIMA


„Imao je svoje razloge“, rekao je sveštenik na opelu. Ako su i postojali razlozi koji su ga odveli u rat, ja njegov brat, nisam se slagao sa njima. Nisam se slagao ni sa konačnim i nepromenjivim ishodom do kojeg su doveli.
Opet, niko me nije pitao.
Ni kada je otišao, ni kada je vraćen.
Bio sam premali i premald u očima odraslih ljudi da bi mogao da imam svoje mišljenje. Bio sam dete. Tako su govorili. A opet, kao da sam jedini ja tog zloslutnog jutra mogao da primetim da to što ima razloge ne znači da razlozi  moraju i biti istina.
Sve je bila laž.
Laž koja mi je oduzela brata.


RAZGOVORI U ČETRI OKA


„Celog života bila si u vezi sa tim čovekom“, prebacio joj je sin. Iako ga je volela više od bilo čega na svetu i samo zbog njega ostala u nesretnom braku sa njegovim ocem nije zaboravila da je ona ta koja je njega rodila, a ne obrnuto. Nije imala nameru da sluša njegove trijade ozlojećenosti ili besa, ni da se pravda. Nije se stidela onoga što je radila.
„Uzimala sam onoliko radosti koliko mi je bilo na raspolaganju. Neću se izvinjavati ili pravdati zbog toga“, odgovorila je. Rastojanje među njima najednom postaje provalija u koju bi on rado bacio majku. Ali ruke ga neslušaju, telo ga nesluša, mozak vrišti, ali na posledku ni on ga nesluša. On shvata da je otkad pamti brak njegovih roditelja prilično rđav i bedan na mnogo načina. I duhovno i telesno. To nije slika srećne i skladne porodice već laž i prevara u koju zavijaju svoju svarnost pre nego dozvole ikome da u nju zaviri.
Sada shvata da ona – njegova majka kupuje svoj svakodnevni život lažima i prevarom. Vredan je toga. Njoj... i njima verovatno... iako se još ne miri sa činjenicama jasno oseća da je dovoljno vredan njemu – takav kakav jeste – bez obzira što je sve oko njega laž – jer to je udobna laž u kojoj je odrastao i bezrezervno verovao sve do sad...
Analizira šta se sad promenilo sa majčinim priznanjem i shvata da osim saznanja ništa drugo se uistinu nije promenilo. Postupci zatočeni u prošlosti tamo će i ostati – na to niko ne može uticati. Majka očito ne želi da ih menja, niti ih se stidi.
Tišina, i opet tišina. Ćutanje ispunjeno srdžbom nestaje i ustupa mesto prisnosti koja jedino može da psotoji između deteta i njegove majke. Sada je gleda drugim očima. Nije mu pravo, ali je ne osuđuje.
Na kraju ona se prva odvaži da progovori. „Znam da te boli i da imaš gomilu pitanja. Ako hoćeš možemo da nastavimo razgovor i ja ću ti sve ispričati. Ako nećeš možemo i da ćutimo – samo da sedimo i osećamo da smo privrženi jedno drugom, jer to se nikada nije promenilo. Niti će.“
Ćuti, podiže glavu i gleda u njene tamne oči.
„Možeš da mi kažeš što god hoćeš – ti si me rodila – ili što god moraš.“
„Jedino što ikada moram da kažem je da te volim. I da sam te volela od prvog trenutka kada sam osetila kako se migoljiš dok sam te nosila u trudnoći – to se nikada nije promenilo niti će se promeniti.“
Potom su ponovo ćutali. Pustili su tišinu da im pomogne da naću reči. A onda su pričali dugo u noć.

Нема коментара:

Постави коментар