BUĐENJE
Obećanja kojima me život obasipao na početku rano
su isčilela. Ostala je samo stvarnost nimalo poput obećane. Projektovao sam
sebe za jednu drugu realnost koja je bila sve dalja od svakodnevnog ja. Nisam
se baš uklapao, ali sam se trudio. Tako neprimetno, vremenom, uz napor i trud, gubio
sam sve ono što nije bila uloga koja mi je dodeljena od stane drugih, a sve
više sam se uživljavao u ulogu verujući da je to moje stvarno ja ili kako god
da to što sam postao nazovemo. Konačno više sebe nisam razlikovao od dodeljene
uloge... godinama...
A onda sam se jednoga dana probudio, shvatio da
nisam rođen za glumca, prestao da se prilagođavam i počeo da živim...
iskreno...
BUĐENJE II
Ljubav, požuda, želja, strast... kolaju i
najskrovitijim delovima tela čim pomislim na nju. Krv polako otiče ostavljajući
prostora za osećanja koja me prvo peckaju pa bodu i razdiru dovodeći me na čas
do smeha, a onda brzo nestaju ostavljajući me na ivici plača. Razapet između
onoga što osećam i onoga što želim provodim usamljeničke dane moje mladosti
nedovoljno kadar da sebi priskrbim onu koja pokreće ovu internu dramu. Takva je
moja najranija mladost. Ništa nisu bolji ni studentski dani. A onda kratak uzlet
prekida kolotečina kuća – posao. Spoljni svet polako postaje sivlji, a
unutrašnji manje razdražljiv, naposledku dosadan i uspavan, sve do časa dok ga
ona ponovo ne ustalasa. A onda se cela stvar vrati na početak i ja opet osetim
želju, strast, požudu, a iza i ispod svega ljubav. Njihov prodor postaje
činjenica koja se ne može ignorisati, a ona je poput prolećnog sunca - jedini
izvor svekolikog čuda i buđenja prirode.
O HEROJIMA I NJIHOVIM RAZLOZIMA
„Imao je svoje razloge“, rekao je sveštenik na
opelu. Ako su i postojali razlozi koji su ga odveli u rat, ja njegov brat, nisam
se slagao sa njima. Nisam se slagao ni sa konačnim i nepromenjivim ishodom do
kojeg su doveli.
Opet, niko me nije pitao.
Ni kada je otišao, ni kada je vraćen.
Bio sam premali i premald u očima odraslih ljudi
da bi mogao da imam svoje mišljenje. Bio sam dete. Tako su govorili. A opet,
kao da sam jedini ja tog zloslutnog jutra mogao da primetim da to što ima
razloge ne znači da razlozi moraju i
biti istina.
Sve je bila laž.
Laž koja mi je oduzela brata.
RAZGOVORI U ČETRI OKA
„Celog života bila si u vezi sa tim čovekom“,
prebacio joj je sin. Iako ga je volela više od bilo čega na svetu i samo zbog
njega ostala u nesretnom braku sa njegovim ocem nije zaboravila da je ona ta
koja je njega rodila, a ne obrnuto. Nije imala nameru da sluša njegove trijade
ozlojećenosti ili besa, ni da se pravda. Nije se stidela onoga što je radila.
„Uzimala sam onoliko radosti koliko mi je bilo na
raspolaganju. Neću se izvinjavati ili pravdati zbog toga“, odgovorila je. Rastojanje
među njima najednom postaje provalija u koju bi on rado bacio majku. Ali ruke
ga neslušaju, telo ga nesluša, mozak vrišti, ali na posledku ni on ga nesluša.
On shvata da je otkad pamti brak njegovih roditelja prilično rđav i bedan na
mnogo načina. I duhovno i telesno. To nije slika srećne i skladne porodice već
laž i prevara u koju zavijaju svoju svarnost pre nego dozvole ikome da u nju
zaviri.
Sada shvata da ona – njegova majka kupuje svoj
svakodnevni život lažima i prevarom. Vredan je toga. Njoj... i njima
verovatno... iako se još ne miri sa činjenicama jasno oseća da je dovoljno
vredan njemu – takav kakav jeste – bez obzira što je sve oko njega laž – jer to
je udobna laž u kojoj je odrastao i bezrezervno verovao sve do sad...
Analizira šta se sad promenilo sa majčinim
priznanjem i shvata da osim saznanja ništa drugo se uistinu nije promenilo.
Postupci zatočeni u prošlosti tamo će i ostati – na to niko ne može uticati. Majka
očito ne želi da ih menja, niti ih se stidi.
Tišina, i opet tišina. Ćutanje ispunjeno srdžbom
nestaje i ustupa mesto prisnosti koja jedino može da psotoji između deteta i
njegove majke. Sada je gleda drugim očima. Nije mu pravo, ali je ne osuđuje.
Na kraju ona se prva odvaži da progovori. „Znam
da te boli i da imaš gomilu pitanja. Ako hoćeš možemo da nastavimo razgovor i
ja ću ti sve ispričati. Ako nećeš možemo i da ćutimo – samo da sedimo i osećamo
da smo privrženi jedno drugom, jer to se nikada nije promenilo. Niti će.“
Ćuti, podiže glavu i gleda u njene tamne oči.
„Možeš da mi kažeš što god hoćeš – ti si me
rodila – ili što god moraš.“
„Jedino što ikada moram da kažem je da te volim. I
da sam te volela od prvog trenutka kada sam osetila kako se migoljiš dok sam te
nosila u trudnoći – to se nikada nije promenilo niti će se promeniti.“
Potom su ponovo ćutali. Pustili su tišinu da im
pomogne da naću reči. A onda su pričali dugo u noć.
Нема коментара:
Постави коментар