Dan kada sam shvatio da neću moći biti pilot
Postanje i sudbina univerzuma svode se na jednu
tačku. Nema ničeg prirodnijeg, do toga, da na kraju vremena, ovaj svet, stavi
tačku na svoje postojanje. Tačka je prirodan kraj svake ideje, pa i ideje
ljubavi, posebno one promašene, neuzvraćene, nezaslužene, pa što nam je onda
tako teško ponekad staviti tačku – čak i kada znamo da je to još jedino što je
preostalo. Zašto se bojimo… zar nam niko nije rekao da kad stavimo tačku, možda
baš u njoj, a možda i u nekoj drugoj, skoro zaboravljenoj tački, leži neki novi
početak… nova ideja, ili ljubav, ili možda strast koja čeka da se rodi… i
razvije… možda upravo sa nama… u nama… za nas…
Uspomena
Kažu da ako se uspomene ne prizivaju iznova i
iznova, u razgovorima među prijaljima, one odlaze.
I moja uspomena je otišla – jednog dana,
neodređenog i dirljivog, meni dirljivog, negde u prošlosti, koju smo izgleda
oboje izgubili... ili smo samo naivno verovali u to…
Prošlost je čudna reka, zavojita ponornica nikad
ne znaš kad će da izroni, tu pored tebe… i okupa te prijatnom toplinom… samo na
čas izgubljenom… onom toplinom koja je oduvek bila tu, samo je možda niste bili
svesni…
Sreću, prijateje, ljubav, ne možeš kupiti, dobru
kafu možeš.
Sedeo sam pored puta, pokraj jedne reke, što se
upravo sprema da primi vodu jedne druge reke, tamno zelenu i nečujno mirnu, a
sa njom i svu njenu prošlost i prizivao uspomene.
A onda je i ona došla – uspomena.
I pili smo dobru kafu i terali zaborav od nas…
i bar na tren ponovo sam bio sretan.
Нема коментара:
Постави коментар