Probudili su se skoro istovremeno. Svet koji ih je
zatekao izgledao im je poznato ali čudno. Stvari nisu bile baš uvek na svom
mestu, a njihova kuća bila je odsečena od ostatka naselja i izdvojena. Nije im
to smetalo. Čak ih je veselilo.
Iako u kasnim tridesetim nejasne veze koje povezuju
blizance još su bile čvrste. Celog života osećali su tu nadnaravnu povezanost.
Voleli su istu hranu, iste žene, trenirali iste sportove, pohađali iste škole.
Čak ih ni kompanija nije uspela razdvojiti. I dalje su delili kokpit.
Sad im je izgledalo kao da su vraćeni u prošlost u
kojoj ponovo dele roditeljski dom. Nakon toliko dana bez odmora, prijala im je
ova promena.
Prijala,… pre nego što je počela da ih zbunjuje… pa
zabrinjava…
Nemir je narastao. U obojici… i obojica su toga bili
svesni.
„Ovo mesto
nije stvarno, rekonstrukcija je našeg sećanja. Planine koje su nekada bile
stotinama milja u unutrašnjosti kopna
sada su na samoj obali. Naša porodična kuća preselila se na jednu od njih, a
okean nam je došao u dvorište.“
„ Možda smo umrli i poslati u raj“, kiselo se
nasmejao Jovan.
Pavle je znao da nisu u raju. Za razliku od brata,
on nikada nije verovao u postojanje istog. A i da postoji, oni tamo ne bi bili
sami. Pomislio je da je u pitanju san. Ali ni to nije objašnjavalo mesto na
kojem su se nalazili. Posebno ne činjenicu da su tu obojica. Nije mogao da se
seti nijednog sna koji su delili. Pitao se da li je tako nešto uopšte moguće. Pokušao
je da analizira svet oko sebe neuspevajući ništa konkretno da zaključi. Na
kraju je progovorio više da umiri sebe nego brata.
„Ovo nije raj. Ovo nije san. Ovo je rekonstrukcija
našeg uma. Možda uobrazilja. Ali pre
svega, slika stvorena iz naših sećanja. Parcijalna, izlomljena slika sveta. Prilično
netačna. Kao da je um koji ju je stvorio bio izlomljen.“
Nemir je prešao u nervozu. Napetost. Zloslutne sumnje.
Postojao je samo jedan način da se one razveju.
...ali i potvrde.
„Čega se poslednjeg sećaš?“
„Držim komande. Očajnički pokušavam da navučem
kormilo visine na sebe. Vidim nagnutu sliku sveta pre nego što vrh krila
dodirne zemlju.“
„A onda?“
„Udarac. Škripu. Crnilo. Jesmo li mi to poginuli u
vanterenskom sletanju?“
„To ne objašnjava otkud mi ovde.“
„Koje je tvoje objašnjenje?“
„Nismo poginuli. Bar ne na licu mesta. Bili smo živi
dovoljno dugo da lekari pokupe naša izlomljena tela i izlomljene mozgove i iz
njih pročitaju sećanja. Mislim da smo mi ovde samo produkt neke svesti.“
„Ako je tako otkud onda obojica ovde? Šta ti radiš u
mojoj svesti?“
„Mislim da nije bilo dovoljno žive svesti i da je
neko ugurao obe u isti mozak pre nego što ga je pokrenuo.“
!?! Sumnje više nisu bile neodređene, dobile su oblik,
mogle su se imenovati.
„To znači da je jedan od nas mrtav.“
„Sigurno.“
„Kako ćemo znati koji?“
„Prepoznavanje. Onaj ko se seti i prepozna više
objekata verovatno je živ, onaj drugi verovatnije mrtav i samo suplement u ovom
svetu.“
Počeli su da se osvrću oko sebe pokušavajući da se
sete što više detalja, prepoznaju što više toga. Nije trebalo dugo pre nego što
su zaključili da su verovatno obojica mrtvi. Svet u kojem su se nalazili
raspadao se već na granici njhovog dvorišta.
Čim bi zakoračili malo dalje jedan bi zašao u tamu, a drugi se izgubio u
belini.
Konačno su bili zauvek razdvojeni.
Нема коментара:
Постави коментар