четвртак, 29. децембар 2016.

Moja radost



BEZ TERAPIJE


Nije imalo vremena za psihoterapisko prenemaganje. Psihijatar je odmah prešao na stvar.
„Um stvari pamti ili briše sa razlogom. Koji su razlozi iza tvoje slike o sebi? Zašto se sećaš onoga što pamtiš? Zašto si zaboravio neke ljude i događaje?“
„Šta će se desiti ako odgovorim na ova pitanja?“
„Spoznaćeš sebe.“
„Nisam siguran da to želim.“
„Sad je kasno – pitanja su već postavljena – tvoje mozak će misliti o njima – hteo ti to ili ne.“


MOJA RADOST


„Pusti da se desi“, reče, a onda čin iz kojeg sva ljudska bića potiču zameni reči i koža dodirnu kožu... i dodir se nastavi... bez reči... samo uz poneki tihi uzdah...


ČOVEK I PAS


Devojke danas vole momke koji su ljubitelji kultivisane prirode. Da bi muškarac postao poželjan mora da ima psa. Ja ne spadam u tu grupu. Pre u ciničnog komentatora stvarnosti koje nas okružuje. Ponekad se pitam za čim to žene žude za tim da imaju psa ili to dobrim tipovima i nije neophodan dodatak muževnosti.

недеља, 25. децембар 2016.

PRED OGLEDALOM



MODEL, NAPUŠTEN OD UMETNIKA


„Zašto nisi došao na izložbu?“
„Umorio sam se. Sva ta bolumenta intelektualaca koji se dive domišljatosti umetnika koji je improvizovao kojekakve fleke po papiru i koji stojički i beskrajno traga za smislom  dela – sve to umara. Čini mi se da sam došao u fazu kada divljenje i potragu zauvek treba prepustiti drugima.“
Klimnuo sam glavom, u znak odobravanja, shvatio sam koliko mu je jedan od tih intelektualaca oduzeo time što mu je ukrao nju.


ZA KAFANSKIM STOLOM


Za stolom, dok čekamo konobara, on lista meni i oblizuje se. Znam to – i sam sam to uobičavao ponekad.  Nema potrebe da gledam jelovnik, opredelio sam se za tanjir supe.
„Smršao si“, konstatuje u formi poluznatiželjnog pitanja.
„Sada na drugi način gledam na hranu. Konačno mogu da razumem upozorenja koje su mi davale voljene žene, koje su opet, nekako uvek bile previše osetljive  i uviđajne prema mojoj opcesiji za hranom.“
„Koliko znam one su te uvek kritikovale u vezi sa prehrambenim navikama.“
„Ne znaš ih sve“, odgovaram, „mislim na svoju babu rođenu u Osmanliskoj Turskoj, vrednu i ponositu ženu koja je naš hleb mesila svojim rukama i koja nije imala naivne predstave o poreklu šnicle koju mi upravo servira.
Ja sam verovao da šnicle dolaze iz marketa, a ona je tu životinju volela, hranila, brinula se o njoj, onda je zaklala, istranžirala, na najbolji način pripremila i tek onda poslužila na tanjiru. Ona je to zvala hrana. Ono što ja jedem kad sam sam zvala je bolest – eto vidiš bila je u pravu.
Iz nekog opskurnog razloga mi verujemo u razdraganu prehrambenu bajku koju nam reklame predočavaju. Verujemo u sofisticiranost jela i pristojne količine hrane koje nam serviraju najbolji kuvari. Niko ni ne pominje da te pristojne količine godinama narastaju poput kvasca.
Postalo je užasno bitno ukrasiti pretrpani oval i ozbiljno pristupiti konzumaciji. Toliko detalja i priče posvećeno je ovom poglavlju bajke kao da se u našim tanjirima razrešava neko od najvažnijih pitanja univerzuma...“
„Razrešava se pitanje gladi“, prekida me uz osmeh.
„Ne – razrešava se marketing problem. Gladi je sve više i sve se manje ljudi bavi njom. Prepuni tanjiri ne služe da bi odagnali glad, ne služe ni komunikaciji za stolom, ni prehrani, oni su samo loše marketing rešenje.“
„Imaš li neko bolje?“
„Manje jedi – višak hrane podeli sa onima koji su gladni, bilo da su u pitanju životinje ili ljudi.“
„To je sad tvoja mantra?“
„Ne. Samo onako kako se osećam.“
Klima glavom i naručuje. Obilno...


PRED OGLEDALOM


Šta bi ljubav videla u ogedalu? Ili mržnja...
videle bi svoj odraz, sebe, prepoznavanje, onakve kakve jesu...
a šta ja mogu da vidim u ogledalu...
koje su laži i zablude koje mi odraz može otkriti?
Na šta danas ličim?


O SMISLU RATA

Rat služi da uništi neprijatelj i da bi smo se mi uništavali, treba li onda u njemu videti ikakvog smisla... a opet tako često ratujemo...


ILIJADA


Žene vole pogled koji im govori o njima, a ne pogled iz kojeg mogu pročitati onog što ih gleda, Muškarci sa druge strane najčešće nisu ni svesni pogleda ili njegovog značenja, oni su prečesto opčinjeni objektom koji očima gutaju.
Tako nastaju epovi i tragedije. Jedan Herin pogled na Parisa. Jedan Parisov pogled na Jelenu – to je dovoljno za rat. Uništenje. Lutanje. I sve bi to pokrio zaborav da jedini slepac na sceni ne zapazi i ispriča priču koju do danas prepričavamo.

четвртак, 22. децембар 2016.

Ništavilo



STRAH OD SMRTI


Zašto se bojim smrti? Zato što je dosadna.
Život to je interakcija – mene i vremena, ja u prostoru, ja prema svima, sve naspram ničeg – ja u sredini... Vreme u svakom trenutku preoblikuje ljudski um – tako znamo da smo živi.
Smrt zaustavlja vreme. Zauvek.
... a onda se zaustave i promene u umu... ništa se više ne događa...
... i ništavilo nas proguta...


NIŠTAVILO


„Bojiš se ništavila?“
„To je u ljudskoj prirodi.“
„Kako kontrolišeš taj strah?“
„Stvaram.“
„Pomaže li da zaboraviš na strah?“
„Nekad da. A ti? Čime se ti služiš?“
„Zaboravljam. Nemislim. Ponekad se smejem.“
„Sviđa mi se ovo poslednje.“
„I meni.“

среда, 21. децембар 2016.

PROMAŠENI PRAVAC RAZVOJA LIČNOSTI



PROMAŠENI PRAVAC RAZVOJA, OZBILJNI PROBLEMI U ORJENTACIJI LIČNOSTI


Na drugoj godini doktorata, upravo pre nego što će mi izaći prva knjiga kojom sam se iz sve snage trudio da zablistam kao intelektualac, sada to mogu reći slobodno, nesretnim sklopom okolnosti, imao sam priliku da posetim jedan TED događaj.
Bio je to prilično uštogljen skup naoko slobodnih intelektualaca koji su se iz sve snage trudili da budu oštri kritičari svega što im se nije dopadalo, a po neko od govornika imao je čak i neku nejasnu prestavu šta i kako dalje, kako bi, kao društvo, prvazišli nagomilane probleme. Slušao sam govornike, divio im se i istovrermeno im zavideo. Znao sam da jednog dana i mene čeka mesto na bini...
I dok su se svi trudili da budu dovoljno korektni i britki, jedan se govornik izdvojio. Izdvojio se na očiti način. Ostali su verovali da je ono što govore istina i da je dobro da nam je saopšte. On je govorio istinu i znao da nam se ne sviđa ono što govori. Bio je Holanđanin i nije volio Belgijance. Njih je javno omalovažavao, ostale u publici ne, bar ne direktno, iako su se svi osećali uvređeni zbog onoga što je govorio. A rekao je kao što napomenuh istinu. Rekao je: „ Prosek je istinito stanje čovečanstva. Budite prosečni. Budite glupi... i naučite da lažete...“
I svi smo se mi zgražavali nad njim i njegovim rečima i odbijali sebi da priznamo da oni koji nisu tu i koji nemaju šta da kažu upravljaju našim svetom.
Setio sam se svog šefa. Bio je to popriličan buzdovan vešto zaodenut u pakovanju poznavaoca industrije o kojoj nije znao ništa, a opet, on je nama, koji smo dobro znali tematiku, bio šef samo zato što je znao da se drugima, inače podjednako glupima i ograničenima kao i on, predstavi kao pravi znalac.
Onda sam pomislio na sve šefove, profesore, nadzornike, memadžere, političare, sve koji su upravljali mojim životom. Svi su pratili isti obrazac – onaj izrečeni. Nije se moglo poreći da su upravo takvi, kakvim ih je debeli Holanđanin opisao, ali oni su upravljali svetom, a mi intelektualci iz publike samo smo mogli da ih mrzimo zbog onog što rade i da im aplaudiramo.
Nisam aplaudirao tom tipu kad je završio – nesećam se da li je iko. Sećam se samo gorkog ukusa u ustima i potisnutog besa. Sećam se da sam te noći sam i nervozan otišao u krevet. Sećam se da dugo nisam mogao da zaspim...
Onda sam se promenio. Hteo sam da se promenim. Nije išlo lako.
Opet sam plovio uzvodno, protiv struje i nadošle matice koja je želela da me vrati nazad u more... ali poput lososa koji se vraća izvoru svog postojanja bio odlučan u nameri da jednom uspem.
Da li sam uspeo?
Ne znam.
Danas malo šta znam, ali imam sve ono što drugi žele i sanjaju. Danas sam uspešan po mnogim merilima... i glup po mnogim zastarelim merilima... ali ko o tome još vodi brigu...
U današnjem svetu... najvažnije je biti uspešan... a za to je presudna laž... a ja sam izgleda oduvek imao talenta za nju... samo sam to kasno shvatio... kasno počeo da koristim
...a opet nikad nije kasno... zar ne...

уторак, 20. децембар 2016.

Čitajući Bukowskog



Čitajući Bukowskog


Nedelja, sam, sklupčan pod ćebetom pokušavam da se ugrijem. Ne uspeva mi. Izgleda da sam se prehladio, svaki čas ustajem da pišam. Dok perem ruke bacim pogled na lice u ogledalu – prilično je ostarilo – tako mi se bar čini – možda umišljam – ko će ga znati – možda je i ova prokleta prehlada. 

Kuvam čaj. Nosim ga sa sobom odlazim pravo u krevet. Na stolu pored kauča knjiga. Bukowski. Otvaram nasomično i čitam.

„Ljudi se jadnostavno isprazne. Postaju tela u kojima se nalazi preplašeni um. Boja napusti oko. Glas postaje ružan. I telo. I kosa. I nokti. Cipele. Sve postaje ružno.“

Otpijam čaj – i on je ružan... i vruć...
Vraćam knjigu na sto. Buljim u plafon. Ko zna...
...možda je mislio na mene...
...možda ja sve više ličim na njega...
...ko će ga znati...