Opomene
Još ponekad pogledam film, pročitam knjigu. Potrebne su mi opomene – da ih čujem pre nego sklopim oči i prepustim se snovima.
Snovi su odavno postali prazni. Svi predmeti snova već postoje u stvarnosti iz koje bežimo. Ne mogu da izdržim ubeđenost, ni svoju, ni onu što me neposredno okružuje.
Osionost. Uverenja…
Previše je osionosti u svetu. Nema više robova da nas opominju i šapuću istinu u uvo. Tako se lako poleti, a svet nas samo izaziva da se survamo u provaliju zaslepljenosti što prekriva i pokriva raspad i pad – jedini sigurni ishod naše obesti. Nema više robova, sem onih koje je izdao um i savladalo ubeđenje.
Nema… nema ni slobodnih građana… i oni nestaju…
Nema ni gradova…
Civilizacija se ruši u varvarstvo zaodenuto cikom prozaičnog. Likovi životinja, suviše sličnih ljudima, preuzeće svet. Evo, već čine što im volja… Oni ne znaju za oprez… nikoga nema da ih opomene…
Potrebne su mi opomene… još po neku nalazim, u tišini, napisane reči… što čeka onoga što će je pročitati…
Portret uzaludnosti
Muškarac koji plače za odbeglom ljubavnicom – kakav izvrstan portret uzaludnosti i nepoznavanja ljudskog karaktera. Pokušaj zaustavljanja vremena, podjednako jalov, koliko i usmeren na očitu propast. Plakanje za propuštenim i oživljavanje izgubljenog – postoji li išta besmislenije u ljudskom biću, još od vremena izgradnje Vavilonske kule.
Dok gledam tvoje oči
Gleda li Bog u dušu palog anđela i šta vidi u njoj? Šta vidi Lucifer kad svojom svetlosti obasja dušu jedinog Boga? Da li je baš ovaj, jedinstveni uvid u dušu prijatelja bio iskra koja je njega pretvorila u neprijatelja?
Pitam se, da li će i nas zadesiti ova sudbina, sada, kada mi dopuštaš da te pogledam u oči i izgubim se u plavetnilu tvoje duše…
Нема коментара:
Постави коментар