среда, 27. јануар 2021.

Patrijarhalna Balkanska uvreda

 

Pesak što sipi kroz prste

 

Imao sam prijatelja

njegov sat je stao

a moj nastavio da teče.

Imao sam prijatelja

baš kao što je i on imao vremena

a sad ga više nema.

Gde da se proširi srce

koje je imalo prostor slobode

a sad ga više nema.

Gde odlazi nada

kad istekne vreme

životu dato.

 

O jednom lažnom insertu, što budio je nadu, da vremenom biće bolje

 

Ostariću od čekanja da se vratiš

Ni posle petnaest godina nije bolje

I ne znam ko je slagao da će biti bolje

Kad vreme prođe

Jer koliko god da prolazi

Ti ostaješ i sećanje ostaje

I ja ostajem

Vezan za to sećanje

Što nikako da prođe

I napusti me

Isto kao što si me i ti napustila

 

Rasute misli

 

Mesto zločina, ubistvo – misao rasuta po podu.

Ulje na platnu, evidentan zločin iz strasti – primetna umešanost duha i potreba za lepim. Slika – misao razmazana po platnu.

Ratni plan, crvene i crne strelice nacrtane na kartama. Jedan vojnik pomera figure, zamišljeni ljudi izgubljenog pogleda stišću pesnice, umornom rukom masiraju oči. Situaciona soba – misao zgurana u sobičak, obavijen tišinom.

Skice, crteži, proračuni i neki brojevi pedantno uokvireni crvenim flomasterom. Na kraju stola specifikacija, tastatura i ekran. Za njega zalepljena jedna fotografija. Dečak ispunjen srećom, a onda i ponosom, drži u rukama upravo nagorelo telo rakete. Pokušava li on to još da dohvati zvezde – pričaju li o tome ovi planovi i skice rasute po stolu… još jedna misao željna da se vine među zvezde…

Ljubavna pisma, pisana rukom, drhtavom i nervoznom, sklonom da papir zgužva i započne novi… nesigurna u svoje reči, sigurna u značenje koje žele da imaju… nije li i to misao rasuta po papirima… zgužvanim i onim koji to još nisu…

Skrivena misao… iz koje će jednom… kad razum nadvlada porive… ili baš zato što se to nikada neće desiti…  nastati knjige…

 

Patrijarhalna Balkanska uvreda

 

Pitaš me šta ću biti, a ja već znam da izbor ne postoji. Sve što mogu postati već je određeno. Biću parafraza automata oko mene, čak ni robot, sveden na algoritam, biću jedan od mnogih… onih istih što se slabo daju razlikovati između sebe… automat i ništa više…

Možda ni toliko… Dovoljno je tek da ličim, kažu, a oko mene toliko tih što već liče, jedan drugome, čekaju i sprovode komande, poslušno, kako im stižu…

Biću pokretni bankomat sitnine kojim upravljaju tokovi nametnuti spolja… oni što znaju šta rade… oni što im nije namenjena sudbina automata… ili je bar mi ne vidimo…

Imam li ikakav drugi izbor, u svetu zasnovanom na predvidjivim očekivanjima onih što su svoje bogatstvo stekli na pokoravanju gomile dugovima koji su im nametali, koji su uvećavali i nikada nisu imali nameru da vrate… onima u čije ime su se zaduživali…

Ja sam beznačajno zrno prašine, šibano suncem i pustinjskim vetrovima, stvorenim i kontrolisanim daleko od očaja kojem su izloženi ljudi i drugi stvorovi što se trude da prežive… Bar do sutra… jer sutra je daleko i o onom prekosutra ne valja razmišljati…  

Sav moj kapital jedan je uzdah… nečujan ni onima što uzdišu pored mene… Koji izbor imam… osim onoga što su mi osmislile korporacije što privatizuju vazduh i naplaćuju vodu…

Moj izbor… ako i postoji, nije li omeđen – imam li ja nešto drugo, do samo  niz ograničenja o kojima nije pristojno govoriti javno…

Moji izbori… Nisu li to ljubazne preporuke ljupke bankarke, što mi se smeši sa one strane šaltera, iste one, kojoj moram ispunjavati formulare da bi koristio sopstveni novac…

Pa ona je ta što zna šta će sa mnom biti… ako joj kažu… Oni što i nju drže na uzici svoje milosti, ucenjujući  poslom i budućnošću… sve nas…

A oni izdaleka baš vole automate… predvidljivi su kažu… tako je lakše… valjda njima… meni nije… (samo da se zna, šapućem sebi, dok vadim karticu koju držim u novčaniku pored očeve slike, pre nego je predam kasirki, da njom pokrene algoritme… a oni će već od mene stvoriti automat… adekvatan svetu u kojem sam se zatekao…)

 

Civis romanus sum

 

Možete podizati svoje i rušiti naše spomenike, možete nas poricati i brisati iz udžbenika kojima trujete decu, vašu i našu, možete i o sebi pričati šta vas volja… možete… ali nikada nećete moći iz naše duše isterati civilizaciju koja nas je izrodila.

 

civus Romanum, ius gentium

(V)MMDXXIX

Нема коментара:

Постави коментар