четвртак, 15. мај 2014.

Mind Streaming ili Prazan list papira koji me nervira a ja ne znam kako da mu doskočim

Slika preuzeta sa www.theguardian.com


Da li vam je mozak nekad bio prazan? Meni jeste. Upravo sada. Već par sati sedim pred belim papirom neznajući šta da radim. Reči ne naviru. A kad je tako, znam da je bolje da ništa ni ne pišem. Ako u ovakvom stanju napišem nešto, to neće biti ni za šta. Neće biti vredno ni mog truda, ni vašeg vremena. Ja uostalom svojim pisanjem od vas indirektno zahtevam da posvetite nešto vremena onome što napišem. Takva je priroda pisca. A ja to pokušavam da budem. Dakle, ja od vas nešto zahtevam. Vaše vreme, uglavnom. 

Moja logika je prosta, ako sam ja već uložio određenu količinu vremena da nešto napišem, vaše je, da ako ne toliko, a ono, da ga bar primereno potrošite na čitanje. Srećom po vas, vi sigurno čitate brže no što ja pišem. Znači, već ste u prednosti. Ta prednost sigurno nije mala, jer, ja svoje vreme potrošeno na pisanje smatram ulaganjem u moju spisateljsku sposobnost od koje jednoga dana kanim živeti, dok vi na čitanje ne morate izdvajati previše vremena, uostalom, za vas je to hobi. Ne očekujem da neko od mene nešto nauči ili da utičem na nečiji život. Ne pišem zbog toga. Moja stremljenja mnogo su niža. Ja stremim zabavi.
Moderna književnost je upravo to, zabava. Ništa više. Pa kako onda ponuditi dosadan i nerazumljiv tekst i onda još očekivati, čak zahtevati od svoje publike da svoje vreme troši na njega. Moraću više da se potrudim. To je očigledno.
Samo kako?
Da znam odgovor na to pitanje ne bi sada ovde buljio u otvorenu belu stranicu koju nikako da ispunim nekim iole smislenim ili bar dovoljno interesantnim tekstom. Kako se uostalom postaje interesantan? Šta je to interesantno ljudima i zašto?
Interesantan je život. Većina onih koji čitaju, ga nemaju, ili bar nemaju onakav kakav bi želeli. Čitanje je beg od realnosti... Stani malo, to je film. Mora da postoji nešto po čemu se ovo razlikuje od filma. Ne mislim samo na medijum kojim se izražavamo. Mislim na suštinske razlike.
Sličnosti su očite. I jedno i drugo vodi naracija. Naracija koju smo mi osmisli. Ne filmadžije. Oni bi sve na brzinu. Oni vole instant priče u kojima se scene smenjuju munjevitom brzinom. Oni vole neverovatna mesta i nemoguće događaje. Što neverovatnija i egzotičnija to bolje. Razlog je jednosatavan. Oni priču pričaju slikom. Današnje vreme je vreme slike. Ne reči. To uostalom vidite na svakom mestu. Da nije tako da li bi iko ikada glasao za one idiote na vlasti? Verovatno ne.
Dakle, pisana reč bi trebala da bude rezervisana za inteligentniju publiku od one koja samo gleda slike. To je već nešto. Dakle, ne samo što ja pišem za inteligenciju nego me ona i čita. Ovo je već osvežavajuće. Verujem da ste i vi ponosni zbog ovoga. Sada smo se izdigli iznad tih filmadžija. Budimo realni, mi i jesmo bolji od njih. Ne treba se stideti svoje nadmoći. Mi smo u razvoj našeg intelekta uložili ako ništa drugo ono bar vreme. Brusili smo ga i izbrusili. Sada je red da to sebi i priznamo. Čak i ako je u pitanju čista zabava.
A moramo priznati sebi da je moderna naracija uglavnom zabava. Davno su prošla vremena kada su pisci bili očevi nacije, ili rodonačelnici indentiteta. Tako je to bar bilo u svim zemljama istočne evrope, a kažu da mi pripadamo njima, kako kad smo na mediteranu, to mi baš i nije jasno, ali već ste zaključili da meni mnogo toga nije jasno, pa na to, netreba obraćati previše pažnje. Nemam dakle pretenzija da postanem otac nacije pa shodno tome nemam ni moć da vas nateram da nešto moje pročitate, a opet očekujem to. Paradoksalno zar ne?
Kao i sedeti nad praznim listom papira i ništa ne učiniti kako bi ga ispunili makar svojim mentalnim vežbama. Da li je ovo mentalna vežba?
Pa ne bih rekao.
Od ovoga neću postati mentalno jači niti će moja misao biti oštrija. Opet pomaže. Mind streaming je tehnika koja ima smisla. Mogli bi i vi ponekad pokušati pomaže. Možda se čak i odvažite da poneku svoju misao zapišete na papir. Ko će ga znati? Dok vas nosi tok misli sve je moguće.
Evo, recimo ja, već treći put započinjem novi pasus ispred nekog koji sam već napiaso. Valjda mi se čini da tako treba. Ili je pre do toga, da sad i zvanično potiskujem one predhodne ideje i što više pišem sve sam od njih dalji...
Pošto neverujem da ću ovo ikada završiti, jer nemoguće je završiti nešto što je bez smisla, a ovo nije pisano tako da ima smisao, već da omogući mojim mislima da izađu na površinu, jer behu se negde začaurile i pobegle duboko u intimu, verujem da je tako. Valjda. Saznati neću. Bar ne verujem, jer, za to bi trebalo da se desi čudo pa da u nekom trenutku počnu iz mene da izviru poduži vrlo smisleni i oštroumni setovi reči koji bi se jednostavno i brzo uklapali u koncept neke priče a to je kao što rekosmo malo verovatno.
Dakle zašto ja ovo radim? Mučim i sebe i vas, toga sam svestan, a opet nije mi jasan razlog. Najpametnije bi bilo sve odmah zaboraviti i napustiti ovaj dosadni prazni list papira koji me vređa. Naravno, reći ćete, da ovaj papir nije prazan. Na njemu je puno reči. Besmislenih doduše, ali njihov broj svakako nije mali, a još manje je jednak nuli. Što će reći, na papiru, ipak, ima reči. Jedino im nedostaje smisao. A to, nije mali nedostatak. Bar ne, za neku naraciju koja kani postati ozbiljna.
Tu se naravno nećemo složiti. Što se mene tiče papir je prazan, a ja kao tvorac trebao bih najbolje znati kako stoje stvari. Ako i vidite neke reči na ovom papiru to je pre vaš umišljaj nego posledica moje podsvesne aktivnosti. Jer, čak i da moje ruke mimo moje volje kucaju ovaj teks koji vi sad čitate, a za koji sam ja opet siguran da on ne postoji, one, tj. moje ruke, nisu u stanju udahnuti mu nikakav smisao. Na kraju krajeva one imaju samo mehaničku sposposobnost udaranja po tastaturi. Tu sposobnost poseduje i mačor moje bivše devojke. Iza njegovih šapa obavezno ostane trag od par nasumično otkucanih slova, ali nikome ne pada na pamet da te tragove slučajno pritisnutih tipki proglasi rečima. Moje se ruke u smislu mehanike, a i samosvesti, ne razlikuju puno od pomenutog mačka, tako da iako kucaju ono što ostaje na papiru zasigurno nisu reči, a i da jesu, zasigurno bi mogle biti proglašene besmislenim žvrljotinama.
To bi se negde moglo uklopiti i u opšti omaž koji mojem radu pridaju razni kritičari. Većina njih se slaže da moje bljuvotine ne zaslužuju čist papir već da bi ih mogli i trebali štampati samo na toalet papiru.  Doduše ja za njihovo mišljenje ne marim mnogo, a ne bi trebali ni vi.
Ali vratimo se na to ima li na ovom papiru reči ili ne. Jesu li ih ispisale moje ruke ili vaša podsvest?
Nije li, uostalom, najveći protivnik moje bivše devojke, a i njenog mačka, sam priznao da ne čitamo samo mi tekst, već i da on čita nas. Čuli ste već sasvim sigurno za eksperimente o tome kako naš um utiče na realnost. Ima čak onih koji drže da u sveri tele(patije/kineze) važi zakon akcije i reakcije.Nikada ne bih pomislio da se Njutnovi zakoni mogu ovako primeniti, ali kažu da je upravo tako. Ne sporim. Nemam sa čim.
Znači li to da ja stvarno pišem i vi stvarno čitate? Ili ja samo mislim i promišljanjem vam usađujem svoje misli direktno u vaš um, ili je to što vidite neki tekst na ovom papirusamo projekcija vaše podsvesti, ili vi zaista možete da pročitate tekst koji ja još nisam napisao.
Ako je tako, zašto se onda uopšte mučite sa mnom? Za sve bi bilo bolje da me odmah oterate u materinu jer se očigledno još nisam dovoljno ispilio da odande izađem.
Ili ste možda i vi zbunjeni, pa ni sami niste sigurni vidite li vi neka slova ili ne? Imaju li ona nekog smisla ili je sve stvar čiste slučajnosti?
Đavo bi ga znao. Ako postoji… on se opet hvali time da je njegov najveći uspeh upravo to da je ljude ubedio da (on) ne postoji. To je priznaćete već samo za sebe neverovatan podvig… i uspeh dostojan divljenja.
Ako je njegov najveći protivnik Bog, što će reći, onaj koji za sebe drži da je Ja Sam Taj Koji Jesam, onda je negde i normalno da njegov protivnik bude Ja sam taj koji Nisam, ili Nisam taj koji jesam, ili nisam taj koji nisam ili već neka suluda kombinacija sačinjena od nisam, ne, i onaj ili već neko drugi koji je sve samo ne Ja.
Ako ovde vidite tekst, onda sam ja njegov tvorac, što će reći ja sam ga napisao, a tek onda vi pročitali, ali šta ako nije tako? Šta ako ja nisam tvorac, jer, uistinu ne držim do toga das am bog, šta ako ga nisam napisao, a vi ga ipak vidite? Čini li vas Đavolom? Ili sam možda Đavo, obmanjivač, upravo ja koji pišem tekst pa vas onda ubeđujem kako on ne postoji. Kako ćete dakle razlučiti ko sam ja i kakve su moje namere? Zašto vas ja ubeđujem da ovde postoji ili ne postoji tekst ili je možda uistinu papir prazan. Ako je sve to tako ko ste onda vi? Obmanjujete li vi mene svojim pretvaranjem da čitate tekst dok mi se u dubini svog bića podsmevate.
Mislim da je krajnje vreme da se ova parada između nas uredi i već jednom utvrdi ima li teksta ili ne. Potreban nam je dakle neko treći ko bi bio nepristrasan i ko bi stvari mogao da vidi spolja. Neko iz drugog referentnog sistema. Šteta što takav ne postoji. Ne može da postoji.
Čitanje je uostalom intimna stvar koja se odvija između pisca-teksta-čitaoca i tu za još jednog aktera jednostavno nema mesta. Moraćemo dakle da ovu stvar rešimo sami. Nelagodno bi se osećali ako ne utvrdimo postoji li tekst ili ne, otkud on tu i kako je ko od nas na njega uticao i što je važnije kako je on uticao na nas jer priznaćete postajemo svesni činjenice da reči ispisane na papiru znače puno više i od naših najintimnijih misli. Ako ni zbog čega drugog, dostupne su svima.
Ako se složimo da teksta ima, a da ga ja nisam napisao kako je on ovde dospeo? Postoji jedna, reći ćete, suluda mogućnost, a opet moderna fizika je dopušta. Tekst je dakle mogao nastati slučajnim rekombinovanjem materije na molekularnom ili atomskom nivou. Uostalom, moderne teorije o nastanku sveta, pa i života, tvrde upravo ovo. Po njima, eto, život se “desio.” Onda je sasvim moguće da se i ovaj tekst “desio” samo kolika je verovatnoća tog događaja?
Ako pogledamo statistiku, ispada, da je ovo mnogo verovatniji događaj od nastanka života na zemlji, uostalom, u ovom dešavanju samo su se slučajno posložili neki slovni znakovi u čitljivi tekst. Čitljiv naravno ne znači i razumljiv jer ne vidim ovde ništa razumno. Jer, ako se tekstovi počnu “dešavati” češće propade moja zamisao da od toga živim.
Dakle tekst se možda “desio” suludo reći ćete, možda izgleda tako, ali život na zemlji postoji, vi ste živi zar ne? A ovaj događaj je mnogo verovatniji od toga da vi postojite, dakle, ovo bi moglo biti objašnjenje, samo da li je validno. Iskreno se nadam da ne. Inače propade moja karijera. Čak i pre nego je počela.
Opet, uzbudljiva je ta ideja da tekst ima svoj sopstveni život. Zamislite samo da se tekst pojavljuje i nestaje po sopstvenoj volji. Kakva bi samo zabuna nastala u bibliotekama i knjižarama. Otvorite udžbenik iz ekonomije, a tamo vas dočeka grof od monte Krista. On bi sigurno znao da vam da par ekonomskih saveta. A sigurno bi bio i bolji sagovornik od nekog dosadnog profesora ekonomije. Šta bi sve mogli da nam prirede Tolkinovi hobiti i vilenjaci? Ili pokoji besni patuljak nezadovoljan razvojem priče da i ne govorim.
Mislite da je ovo suludo? Pa promislite ponovo. Ako je verovati Mojsiju ovo je pravi opis onoga što se desilo na Sinajskoj gori. Ne piše li u bibliji da je tekst zakona svojom nevidljivom rukom ispisao sam bog. Ako verujete u boga onda bi trebali da verujete i u to da se tekst ponekad sam ispisuje. Da li je ovo baš takav tekst? Sumnjam. Niko od nas ne odgovara opisu bogougodnika kakav je bio Mojsije. Doduše treba i primetiti da naš tekst ima mnogo niže ciljeve. On teži da bude zanimljiv.
Ali sumnjam da će to i postati ako nastavi ovako da filozofira. Siguran sam da deo vas još uvek misli da ga ja tajno ispisujem i onda vas lažem. Dobro, lažovi znaju biti interesantni neko vreme, samo jesam li ja prekoračio dozvoljeno? Rekosmo da je ovo moj mind streaming, dakle neprekidni tok misli koji ja samo isporučujem na papir. Ovo radim bez da ih obradim, uredim ulepšam ili prilagodim publici ili prilici. Ovo je jednostavni tok misli onakav kako mi nadolaze.
Pretpostavljam da ste sada besni. Šta koga interesuje šta se dešava u mom ograničenom mozgu? Koga interesuju moje kvazifilozofske baljezgarije? Ako takav mazohista i postoji to zasigurno niste vi. Šta vas ja sad opterećujem svojim mislima. Imate dovoljno i svojih. Kako bi bilo da sada svi počnemo jedni drugima da bez zadrške i okolišanja iznosimo svoje misli. Šta mislite kako bi se to odrazilo na samo tkanje našeg društva. Posle kog vremena bi ono prestalo da postoji?
……
Jeste li još tu? Ako ste se smirili imam jedno pitanje za vas. Postoji li išta istinitije ili životnije od direktno iskazane misli u trenutku kad ona izlazi na površinu? Znam, reći ćete da postoje osećanja. Ne sporim. I sam sam o tome već pisao. Sada sam se opet opredelio da pišem direktno ono što trenutno doživljavam kao svoje ja. Ne čini li vam se to dovoljno interesantnim? Saznati kako doista funkcioniše život, kako funkcioniše jedno ljudsko biće, kao doživljava sebe i svet oko sebe. To ne možete saznati naklapajući samo o tome kako se osećate. Doživljaj sveta prvenstveno je intelektualni. Mi svet doživljavamo mozgom, a ne srcem. Ima li onda išta životnije od sveže misli.
A ja sam vam upravo njih dao. Moje najsvežije misli. Nastale u trenutku dok mi mozak radi na prazno pitajući se kako da popunim ovaj besmisleni vređajući prazan papir.
Možda vam se ne dopada ono što ste našli na njemu. Možda ste od onih koji veruju da je bolje da stvari ostanu nedorečene i mistične. Ili vam se ne sviđa toliko duboko zadiranje u tuđu intimu. Možda se bojite šta bi našli u sopstvenim mislima da ih “strimujete”
Kako god.
Sa vašom pozornošću ili ne.
Ja sam opet na početku. I gledam u prazan list papira. Možda ću kad obrišem sve ovo uspeti da napišem nešto suvislije i zabavnije.
Vredi pokušati.
 

Нема коментара:

Постави коментар