недеља, 7. октобар 2018.

Otvaranje očiju


Politički apstinent


U biti sam niko i ništa, u biti sam čovek... i pristojan građanin.

Volim da verujem da je moja stvarnost otporna na tuđe ideologije. Ako ih i imaju – ti neki, drugi, tuđi ljudi, žele da kroje moje biće, a kad shvate da to ne mogu, onda, bar moj život. Prema sebi... prema njihovoj volji... kao da moje volje nema... kao da ćutanje nije jasna poruka...

Jesam li (otporan baš toliko)?... na ideologije tih tuđinaca... sve te pozive toliko daleke od mene... od suštine mog bića... svakog razumnog i pristojnog stvora... ćutim i želim da me ne dotiče ta prljava ruka političke vlasti koja sve obesmisli... koja sve okalja...
Nadam se da me neće dotaći... da ovaj put njeni pipci neće domigoljiti do mene... ili nekog mog... Nadam se... Verujem da su i oni pristojni ljudi... i da će znati da se zaustave... Nečineći zlo onima koji nisu poput njih... Zavaravam li se to ponovo... kad verujem u pristojnost tih ljudi...

Ne kroje li oni moj život, i prekrajaju ga po vlastitoj volji... Ne određuju li mu granice... Ne svode li moju egzistenciju na svoje ciljeve čak i onda kad moje ćutanje (i apstinencija) prestavlja jedno glasno NE.

Čuju li ga... ili ih to ni najmanje ne interesuje... kao ni ja... kao čovek... kao ljudsko biće...

Hoće li opet moje ćutanje biti samo poziv da slobodno nastave dalje u svojoj bahatoti... a opet odbijam da budem isti, poput njih... Imam prava na to...

Hoće li ga poštovati... ne znam... ali znam šta znači moje ćutanje...

I šta ne znači... šta nikada ne može da znači...

Od kada je jedno glasno NE (makar i rečeno apsitnecijim (ili bolje reči bojkotom), ćutanjem) postalo apsolutno DA...


Dunžica


Ovih dana živim tuđe živote – izmaštane i dramatične, brze i vesele, ovih dana živim kroz svoje junake i predajem im deo svog života, da bi i oni mogli da žive, kad mene više ne bude. Ovih dana ponovo se družim, a na momente i uživam sa iluzijom, najneuhvatljivijom od svih žena... i podjednako tako poželjnom... a ona čas izlazi, čas ulazi u moj život... i očarava me... makar i na trenutak... nudeći slasti kojih se još nisam zasitio... a možda i neću... Smatram da je to u redu... imati jednu plavu iluziju... uzburkanu poput mora na čiju sam se pučinu otisnuo... i ne želim da se više vratim...

Нема коментара:

Постави коментар