Politički apstinent
U biti sam niko i ništa,
u biti sam čovek... i pristojan građanin.
Volim da verujem da je moja
stvarnost otporna na tuđe ideologije. Ako ih i imaju – ti neki, drugi, tuđi
ljudi, žele da kroje moje biće, a kad shvate da to ne mogu, onda, bar moj
život. Prema sebi... prema njihovoj volji... kao da moje volje nema... kao da
ćutanje nije jasna poruka...
Jesam li (otporan baš
toliko)?... na ideologije tih tuđinaca... sve te pozive toliko daleke od
mene... od suštine mog bića... svakog razumnog i pristojnog stvora... ćutim i
želim da me ne dotiče ta prljava ruka političke vlasti koja sve obesmisli...
koja sve okalja...
Nadam se da me neće
dotaći... da ovaj put njeni pipci neće domigoljiti do mene... ili nekog mog...
Nadam se... Verujem da su i oni pristojni ljudi... i da će znati da se
zaustave... Nečineći zlo onima koji nisu poput njih... Zavaravam li se to
ponovo... kad verujem u pristojnost tih ljudi...
Ne kroje li oni moj
život, i prekrajaju ga po vlastitoj volji... Ne određuju li mu granice... Ne
svode li moju egzistenciju na svoje ciljeve čak i onda kad moje ćutanje (i
apstinencija) prestavlja jedno glasno NE.
Čuju li ga... ili ih to
ni najmanje ne interesuje... kao ni ja... kao čovek... kao ljudsko biće...
Hoće li opet moje ćutanje
biti samo poziv da slobodno nastave dalje u svojoj bahatoti... a opet odbijam
da budem isti, poput njih... Imam prava na to...
Hoće li ga poštovati...
ne znam... ali znam šta znači moje ćutanje...
I šta ne znači... šta
nikada ne može da znači...
Od kada je jedno glasno
NE (makar i rečeno apsitnecijim (ili bolje reči bojkotom), ćutanjem) postalo apsolutno
DA...
Dunžica
Ovih
dana živim tuđe živote – izmaštane i dramatične, brze i vesele, ovih dana živim
kroz svoje junake i predajem im deo svog života, da bi i oni mogli da žive, kad
mene više ne bude. Ovih dana ponovo se družim, a na momente i uživam sa
iluzijom, najneuhvatljivijom od svih žena... i podjednako tako poželjnom... a
ona čas izlazi, čas ulazi u moj život... i očarava me... makar i na trenutak...
nudeći slasti kojih se još nisam zasitio... a možda i neću... Smatram da je to
u redu... imati jednu plavu iluziju... uzburkanu poput mora na čiju sam se
pučinu otisnuo... i ne želim da se više vratim...
Нема коментара:
Постави коментар