уторак, 2. октобар 2018.

Dok uživam u ostrigama


Dok uživam u ostrigama


Tvoj uzdah draška moj nemir… i onda kada te više odavno nema… draška me iznova… dovoljno… da ga osetim preko planina… i sa onu stranu mora… tamo gde moranari i lađe traže raj… gde ljuljuškaju se jedrenjaci… u zalivu u kojem ostrige bude moj libido… 

Potražih te… tu… u skrovištu nežnom… u uvali skrivenoj… gde se skrivaš… i uživaš… i gde misli moje uživaju sa tobom… kad te slučajnošću il srećom pronađu…

i nađoh te..

i ti mi se dade… 

Reče mi ljubi me slobodnu… i ja te oslobodih… okova i stega… kože i svile… kojoj robova… i gurnuh te, a ti se izvrnu i ležeći na tlu… bez opiranja ponudi mi pogled na pregibe i uvale meke…

Ljubim ti stopala i milujem tabane oslobođene kaiša sandale… putujem jezikom tamo gde si mokra i slana, mirisna, nežna…

Vežbam sreću među nogama dugim… jezikom dodirujem slano mesto, mirisnu travu… snošaj, oralni, bez dlake na jeziku… istina koja se vrišti…

Šapućeš nešto vetru… ili vrištiš u njega… ne znam… bubnjanje srca nadglasava zvuk spoljnjeg sveta… ili tvoj… ne znam… al znam da se uvijaš i savijaš… i poigravaš poput opalog jesenjeg lišća što ponekad zahvati bura… 

A jugo je, nije bura… i vetar je vruć… i tera nas da se znojimo… jedno sa drugim… jedno u drugom…

A ostriga tvoja… skriveni biser… mljacka…  slast neku slanu… 

i moj ud crvena školjka, balavi puž,  tvoja se stopala penju uz moja bedra, tvoja koljena savijaju na mojim prsima, tvoja intima dahće prema meni, dok uranjam polako i klizno… i spuštam se na izvor sve te slasti…

I balavim dok je svu ne ispijem… ili ti ispiješ mene… zar je bitno…


Нема коментара:

Постави коментар