среда, 24. октобар 2018.

Priče o ljubavi koja nam je predhodila


Priča o Adamu, Evi i Urijelu ili muškarcu koji voli ženu, o možda o meni i vama...

I odvede ih anđeo na jedno mesto... a u njegovoj ruci plameni mač stajaše... i sunce bi na istoku... visoko i daleko... nedodirljivo... neosetljivo...

I reče čovek: „Želim disati i uzdisati uz tebe, želim deliti topao dah i mirise kože  pri izlasku i zalasku sunca, po mesečini i po mraku, u noći punoj zvezda ili tami, želim biti uz tebe grehu moj... od sad pa do večnosti... ili bar onih par trenutaka što nam ih on svojom milosti bude dao...“

A anđeo spusti svetlosni mač i izvede ih iz raja... i pusti ih u svet...

A onda zatvori rajske dveri... i suoči se sa božijim besom... i bi uništen... a mi ga nikada ne zaboravismo... zbog milosti i dara... koji nam je svima dao...

Za nas on osta heroj... čak i kad u kaljugu bi bačen... i po njoj se valjaše... jer jednoga jutra on bi svetlost i nada... i odreče se svoje večnosti... i časti... i prestola nebeskog... da nas, osuđenike proklete, od kazne strašne izbavi... i da nam nadu... da na nebu... još ima ljubavi za nas...

sve dok je bude bilo među nama...

dok god je muškarac kadar da ženu voli više od života...

dok god je spreman da se toj ljubavi i ženi preda...
 
bez obzira šta bilo koji stvor, na zemlji ili nebu, misli o tome

Нема коментара:

Постави коментар