Izvinjenje
za Džejn
8. Mart 1994.
Bukovski Č.
Želela mi je to oduzeti. Nisam joj dao. Bilo je to
davno, više se ne sećam ni njenog lika, ali slutim, bila je zgodna. I nezgodna.
Bila je slobodnoga duha, željna da moj, oslobodi stega života, i tela.
Džejn, gde sada spavaju tvoje kosti pokrivene
zvezdama, oblacima i kišom? Možda ću i ja, uskoro, leći pored njih. Možda ću
moći da ti podnudim ono što nisam mogao. Da ti do kraja pružim sebe.
Najintimniji susret između dvoje ljudi nije
seksualni, već onaj koji podrazumeva emocijalnu nagost. A ja sam znao da se
ogolim – rečima, i pred onima koje nisam znao. Nisam težio voajerizmu, ni
senzaciji, samo otvorenosti duha koji progovara iz svoje ogoljenosti – onome,
ko je odlučio da ga čuje bez potrebe da se otkriva. Bilo je u tim skrivenim i
onih koji bi se prepoznali, ali to niko nije znao. Pripadao sam tim,skrivenim
duhovima, podjednako koliko i Bogu, društvu, državi, voljenima. Slutim i oni su
voleli mene, ili su barem voleli nekog drugog razgolićenog duha, samo nisu bili
spremni da se ogole. Ne zameram. Mogu da razumem. Moje reči pripadale su onima
koje nisam znao.
Uskoro ću zaćutati. Pre toga da ti kažem dolazim,
odsada će i moje reči pripadati tebi. Moj duh oduvek ti je pripadao.
Dedal
Niko ne zna.
Zaborav i ćutanje nude predah.
Nije to izmirenje sa sudbinom.
Samo predah.
Odsustvo osude.
Pokušao sam doći do neba.
Nisam uspeo.
Sad, samo postojim.
A, možda ni to.
Branim se ćutanjem.
Puštam zaboravu da me proguta.
Duboko
patetičan
Ne zameraj mi potajnu misao što se šunja oko tebe.
Ona samo želi da te vidi.
Нема коментара:
Постави коментар