Krajnji
domet ljudskog uma
Konačni odgovor na sva ljudska pitanja:
· ako
veruješ – Bog te voli.
· ako
ne veruješ – bio si u pravu (svo vreme).
Budućnost
Srbije
Vanga je rekla svoje. Nije im se svidelo. Uskoro,
bilo je zaboravljeno. Prošlo je puno vremena, ali kada se vratilo, vratilo se u
punoj slilini.
„Tupost mora biti nahranjena.“ Kletva – crnja od
tamne noći. Nesreća koja je pratila moju generaciju. Akteri su se menjali, lica
su se menjala. Tupost i glad su ostajali... i jeli nas... lagano, temeljno, sve
dok više ničeg nije ostalo.
Komunizam
Moje vreme je isteklo – čim sam postao svestan.
Bilo je potrebno ugasiti moju svest.
Zarad
drugih, rekli su. A bilo je zarad sistema. Naposledku samo
je on opstajao.
Roza
Luksemburg
U stanju sam poništiti sebe, ne i ljubav koju
osećam. Ona imasvoj život i ja joj nisam kadra usprotiviti se, a kamo li
gospodariti (njome).
Tvoj duh nekak se uselio u moje misli. Izaziva
nemir. Imam ideju o tebi. Zadržala sam je kao privatno pravo na intimni sadržaj
života.
Duboko u sebi osećam, da moje ideje možda i nisu
tačne, ali su moje i braniću ih do sudnjeg dana.
Moja ideja je ideja ljubavi. Želim je živeti
slobodno bez okova morala i osude onih koji je ne razumeju.
Majka
Doktor Mate je prišao majci. Čak i kad bi mogao nije
znao kako sakriti očaj. Nade nije bilo. Bila je spremna da mu olakša.
„Doktore možda ćete moći da operišete moje umorno
srce, ali niste kadri operisati moju dušu. Nije do vas, odavno je isečena i
rana neće da zaceli. Nemojte rizikovati svoj ugled. Meni je suđeno. Izmirena
sam sa sudbinom koja me čeka.“
„Umrećete.“
„Smrt će uzeti samo telo i potvrditi ono što se već
desilo.“
„Molim vas.“
„Ja idem na put, srešću one koje sa uz put izgubila.
Ponovo ću biti cela.“ Znao je za njenu decu koju je izgubila u ratu koji je još
besnio, ali i onu koja su još bila živa.
„A vaša deca?“
„Naći će put. Uostalom, ja tu ništa ne mogu. Takva
im je sudbina dodeljena na rođenju.“
„To je sebično.“
„Nije. To je prirodno. Posledica odluka i dela.
Okolnosti koje su nas sve zadesile.“
„Bojite li se?“
„Za sebe ne. Za njih koji ostaku moje srce će uvek
brinuti.“
„Pokušajte još jendom.“ Imala je snage tek toliko da
mu se nasmeši. Sada je bio siguran da nekim udaljenim delom svog duha
prepoznaje taj osmeh. Bio je to onaj isti osmeh sa kojim su njena majka i
sestra otišle na streljanje i preživele. Nije to bio osmeh predaje već radosti.
Neko ko je preživeo nacističko streljanje i pre nego je rođen, krenuo je još
jednom, nasmejan, u susret ništavilu. Nikada nije razumeo ove ljude i njihove
motive, ali nije mogao da im se ne divi.
Pogled
Pitam se šta traži pogled zagledan u daljinu. Koga
vidi? Čemu se nada?
Pitam je, a njen pogled prolazi kroz mene kao što
misao prolazi kroz prošlost i trči ka budućnosti. Mene više nema u tom pogledu,
u toj misli.
Gubim je, ali moje srce nije spremno da živi bez
nje, zato, bez da pita razum, odlučuje, ona će zauvek ostati u mom srcu. Nikad
ga neće napustiti. Ono joj to neće dozvoliti.
V&A
San me guta. Moje telo je sada mirno, ali misao
nemirna. Traži te, željno igre, tutnji kroz vreme i zaborav, hita u doba
dečaštva, kada smo, zbog tebe, jedni drugima pretili i razbijali noseve u
potajnoj nadi da ćeš nas bar primetiti. Skoro pola veka proteklo je od dana
kada sam te sreo u školskom dvorištu. A opet, ja se, makar u snovima, iznova,
vraćam u to crvenom ogradom zagrađeno dvorište, da te sretnem.
Toliko je dece bilo, toliko ih sada nema.
Ostala su samo sećanja.
Ti si moje najranije sećanje na ljubav. Izvor iz
kojeg sam potekao. Zato ti dolećem poput laste sa proleća. Moj duh ima
lastavičiji rep i tamna krila kojima preleti obodima brda, spusti se do reke, a
onda uzdigne visoko. Letim ka suncu da bi te zadivio.
Letim i padam. Neprekidno padam. Poput Dedala. Samo
što ne tražim slobodu nego ljubav. Ipak fizička realnost sveta suprostavljena
je želji. Moji izleti u taj trenutak prošlosti sve su ređi, kako se on udaljava
od sadašnjosti.
Tražim te, a nikada ne saznam, jesam li ti ikada
izmamio osmeh? Poželi li i tvoja misao ponekad da potraži mene? I gde me traži?
Sumljive
ideje
Ideja o čoveku izrasta iz straha od samoće. Ali
kakva je to ideja?
Je li to ideja majke o sinu, žene o ljubavniku,
ideja oca i zaštitnika? Ili je ideja o bogu oličenom u liku suseda? Ili ideja o
anđelu u liku nepoznatog prolaznika? Postoji li ta ideja vam mene, ili je ona
uvek privatna?
Zna li iko?
Нема коментара:
Постави коментар