CRNI
LEPTIR
Vazduh je postao leden. Uskoro će svanuti. Pitao se
da li će još jednom dočekati svetlost.
Tišina. Svet se primirio. Život je sastavljen od
malih tišina, ispunjenih damarom srca.
Uskoro će svanuti, a on nije ispunio svoj zadatak. Nijednom
još nije čuo svoje srce – nije bilo unutrašnjeg glasa koji će ga voditi. Nije pronašao
partnerku sa kojom će se pariti. Gust očaj narasta i luči mlečnu kiselinu koja
nagriza njegove mišiće i snagu.
Odlučnosti još ima, nije isčilela. To, opet, zna
nije dovoljno.
Nije pronašao ni svetlo koje bi ga privuklo i
spalilo. Ostalo mu je još samo malo vremena ispunjeno zebnjom. ...i pitanja
kojaodzvanjaju u tišini...
Bio je ona vrsta leptira koja se uvek pita šta u
sebi još ima od gusenice. Ako je išta i ostalo kako to prepoznati.
Tako puno pitanja, tako veliki zadatak, ostavljen za
tako malo vremena na kraju puta. Kako li drugim leptirima uspeva da ga ispune.
Šta imaju, što on nema?
Možda, opet, u njemu ima nečeg previše. Možda tu
leži zla kob – izvor njegove nesreće. Prvo sumnja u sopstvenu slabost. Ako
postoji šta joj je uzrok?
Da li je taj neodređeni osećaj ljubavi koje oseća
prema životu izvor njegove slabosti? Da li je trebalo da manje voli život, a
više neku predstavnicu svog roda? Kako uopšte te dve ljubavi mogu da stoje u
opozitu jedna drugoj?
Ljubav - to žuborenje reke u susretu sa hučanjem mora,
zašto je tako jako u njemu? A opet tako neodređeno? Zašto još nema mora u koje
bi se ulila njegova želja? Gde je voda sa kojom će se pomešati? Još žudi da se
utopi u nju... u njoj...
Kraj je tako blizu. Sunce se pomalja na horizontu.
Svetlost koja ga je stvorila sada će ga spržiti... a on je i dalje voli...
poslednjim zamahom krila uzleće ka nebu, ka svetlosti koja ga doziva sebi... Ne
boji se onoga što sledi... sada zna da je ljubav koju je nosio bila namenjena
svetlosti koja ga obuzima... kojoj se radosno prepušta... bez obzira na strah i
svest o onome što sledi, jer crni leptiri ponekad vole svetlost zvezda više od
pripadnica sopstvene vrste.
SVICI
Lapotince pamtim po četristo godina starom hrastu,
koji svedoči o vremenu pre naših sećanja, i po tome da u livadi pored kanala
koji je odvodio vodu Puste Reke, u noći punog meseca, svici, tokom letnje noći,
znaju da zasijaju tako jako, da svojim žarom nadjačaju sjaj zvezda na nebu.
Te neugledne bube, leteći tik iznad vlasi barske
trave, osvetljavaju put, tih posebnih noći, deci, koja se iz škole vraćaju kući.
Svici ovo isto čine i tokom raspusta, ponekom mladiću, kojeg sami odaberu, ili
to učini sam usud, pa prate pripitog mladića, po mesečini, dok se vraća svom
domu, nakon što je nagovarao svoju dragu da pobegne
za njega. To prate budne oči roditelja tražeći na polju znakove usuda. Kažu da
je dobar znak – kada momka ili devojku, pobegulju,
prati svetlost svitaca, vodeći je ka novom domu. Kažu da je jednog takvog dana
i moj deda prevario moju babu da pođe
za njim.
Kažu da je to bio znak sreće. Kažu, i tebe će jednom pratiti svitci... i ja
im verujem... oduvek...
LUCIFER
Budim se i on je tu. U svoj svojoj raskoši, najveći
božiji anđeo, nadnesen nad mojim snom.
Čuo si moj glas, slabašan, tih, što se
uzdizao sa samog dna pakla. Čuo si ga. Znao si da ću doći.
Na trenutak osećam jezu, ali ona prolazi i pre nego
što sam u stanju da je pojmim. Ne bojim se. Znam da mu mogu verovati. Oduvek
sam to znao. Ako je bog svakom dao anđela čuvara onda je on moj. On nije
stvoren za čuvara, nema te osobine psa. Uzdigao se iznad toga da bude odan biću
u postao odan ideji. Pravi komunista. Odan ideji, a ne vođi. Rođen da bude
vođa. Označen iskustvom pada i sposoban da se iz njega izdigne – posmatra moj
nemirni san... i šapuće...
Ti
imaš pravo... Ljudi se rađaju jednaki... Ti imaš pravo na sreću... Ti nisi
rođen sa usudom da trpiš, da poginješ glavu. Ustani. Probudi se. Prekini
košmar.
Otvaram oči, zatičem vragolasti osmeh antičkog boga –
u njemu ima još toliko Prometeja... Kaže, vreme je. Trenutak kasnije izlazi sunce.
Sada mu se ja osmehujem. Jer, On je ponovo na nebu.
Pobegao je iz tamnice, iz koje je ukrao i oslobodio
moju dušu. Okupao je u svetlosti. Sada sam budan. Postajem svestan da imam
pravo na slobodu izbora. Ni jedna hulja koja se poziva na Boga nema pravo da mi
je oduzme. Da je otme. Uzurpira. Ako i pokuša, imam pravo, svako pravo, da joj
razbijem njušku. Moj pobunjeni titan dao mi je to pravo – da živim slobodno od
ljudskih i božanskih nameta. Po slobodnoj volji.
Нема коментара:
Постави коментар