субота, 28. октобар 2017.

Kako sam Rachel učio slova



Efikasnost stvaranja


204 kosti, 656 mišića, 400 biliona spermatozoida, 14,7 milijardi godina i par minuta zadihanosti bilo je potrebno mom ocu da me napravi. S obzirom na rezultat, mogli bi se zapitati zašto tako niska efikasnost. Isto sam se i sam pitao. Dugo. Možda predugo, pošto uz sve navedene preduslove, koje i sam posedujem, još ništa nisam uspeo stvoriti. 

Možda meni treba više vremena.


Svestan


Ne želim da upoznam svoju dušu. Ni ona ne želi da upozna mene.

Nikada ne bi mogla da me pogleda u oči -  toliko puta sam je stavio ispred sebe.

Zato izbegavamo jedno drugo.


Reportaža


Bila je suviše zgodna da bi ostala sa mnom. Naša veza, na kratko, suprostavljala se prirodnom zakonu po kome se bogati i lepi brzo nađu. Nije trebalo dugo. Pronašao ju je neki bogati naftaš, sin podjednako bogatog naftaša. Ponekad, naletim, u novinama, na reportažu o njima. Slike. Sjajne. Bez reči.




Kako sam je učio slova


Sedeli smo za kuhinjskim stolom. Ona je crtala dok sam se ja mučio kako da započnem priču. Ustala je sa svoje stoličice i dotrčala do mene noseći u rukama crtež na kojem sam mogao razaznati sebe nagnutog nad listom papira, sa olovkom u ruci.

„Šta radiš“, pitala me je.

„Šaljem svoje misli“, odgovorih.

„Stvarno?“

„Da, zapisujem ih, a onda ih neko pročita“.

„Hoćeš li i mene naučiti?“ Klimnuo sam glavom. Počeli smo da učimo slova.


Odsečeni od sveta


Njoj su bile uzbudljive knjige iz moje biblioteke, meni njeni crteži. Realnost života i svet oko nas činili su nam se odvratno dosadnim i predvidljivim. Zato smo bežali u potkrovlje naše zgrade gde smo okupani suncem mogli da se prepustimo uzbuđenjima jedne izolacije u kojem je divljala mašta. Tako smo provodili dane. Tako smo potrošili mladost.


O jednoj zaljubljenoj smrti


Istoga dana su rođeni. On i njegova smrt.

Rasla je sa njim, radovala se sa njim, živela sa njim. I zavolela ga je, a on je nije primećivao.

I svakoga dana bio joj je sve dalji. Činilo se da ju je ostavio daleko i da je nema nigde na vidiku, ali ona je bila tu, pored njega, dovoljno blizu da ga u bilo kom trenutku uzme, i dovoljno zaljubljena da to ne učini. I kao i svako drugo žensko biće i ona se ljutila kada bi je varao sa drugima, ali te prevare bi mu lako opraštala, jer znala je da će na kraju završiti zajedno.

I puštala ga je da beži, i sporo, teško kaskala za njim, ali život je hteo da  ga jednog dana sustigne. Zagrljeni predali su se jednom drugom. I uzeo ju je konačno tada. I ona je uzela njega. I umrla sa njim.  


петак, 27. октобар 2017.

Čobanov odmor



Jutro


Pola u magli umotana, pola suncem razodevena, stoji na vratima terase. Ležim i gledan u pravcu glasova grada. Uživam u jutru. Život je lep.


Vila


Pola u magli umotana, pola suncem razodevena, moja lepota stoji na ivici jezera. Negde u daljini detlić dubi otvor u drvetu. Čuje se duboko disanje kobile. Miriše livadsko cveće. Dogoreva vatra. Moja vila ulazi u jezero i zaranja. Izroni, na trenutak izgleda kao da hoda po vodi. Njen glas budi me iz polusna. Ustajem, a ona nestaje ispod površine. Sa mesečinom vratiće se ponovo. Do tad čuvaću svoje stado.


Oglas


Kupujem sreću. U zamenu nudim dušu. Povoljno.


Željka


„Kojem naručju pripadaš“, pitam je, a ona mi kroz smeh odgovara „tvom ne“ i to boli.
Godinama kasnije stvari se nisu promenile, samo ja više ništa ne pitam.