Ponovo svoj
„Zalud patiš, tvoja neću biti“, rekla je. Ja je
nisam slušao. Ona mi nije verovala.
Previše puta na papir stavih reči gonjene mukom –
one koje svedoče o bolu i patnji koja kao nožem seče čoveka na komade i baca ih
zverima ili ništavilu. I zalud sam ćutao. One su govorile više nego što ćutanje
može sakriti.
Nije mi verovala, ja sam zalud ćutao, nerazumno
mučio sebe.
Jednoga jutra ugledah sunce i setih se da me je
tako zvala. I pomislih na sve one kojima uskratih svetlo i svoju toplinu. I
proguta me sram. I stideh se dugo.
Zatim pade tama i iz nje izroni mesec i ja se
setih obećanja koje mi je sudbina donela. I prestadoh da plačem i mučim sebe. I
vratih se sebi.
I danas ponekad koristim reči gonjene bolom, ali
one više ne govore o meni.
Negde daleko, jedna žudnja plače. Nije moja.
Znam da ne veruje, zato joj moram to i reći. Njoj,
i onima što još za mene brinu.
Нема коментара:
Постави коментар