Kad reči ožive
Mogu li reči zapisane na papiru da misle, i ako
mogu, šta misle o onome koji ih je zapisao. Šta moje reči misle o meni ili vama
koji ih čitate?
Do ovog trenutka reči nisu mislile niša, bile su
mrtvo slovo na papiru, a onda ste ih vi pročitali i one su oživele. I sad žive
u vama.
I neće živeti dugo. Njihov život potrajaće
sledećih minut i po, toliko otprilike traje ono što ljudi zovu sadašnjost.
Dakle u sledećih osamdeset sekundi one moraju nešto reći o sebi, Ili meni. Ili
vama. Njihova egzistencija mora da ima neki smisao – zašto bi inače postojale.
Ljudi moraju znati njihovu priču, a vreme nas
ograničava. Šta će dakle reći?
Začete kao misao dolaze na površinu i uobličavaju
se trenutak pre nego što ih pisac otkuca, čak ni on u tom trenutku ne zna kuda
će krenuti prsti i za kojim dirkama će posegnuti. Pa ko onda zna i ko vodi prst
sudbine da padne baš na dirku koja uobličava ovu misao. O tome ni reči, ni
pisac, ne znaju mnogo. Možda će čitalac imati neku jasniju viziju ovog, ali
sada je ona prilično maglovita. Čitalac ima još jednu prednost u odnosu na
pisca i reči. On ima glas. I upravo taj unutrašnji glas koji sad čujete daje
boju vašeg glasa ovim rečima i omogućava vam da se poistovetite sa njima. I već
se pitate šta bi mogle reći. A ja vam kažem zar ne vidite da smo se već
promenile. Da smo postale deo vas. Sada smo žive, i vi ćete nas od sada
doživljavati kao deo sebe. I kako ova priča bude tekla taj proces nesvesnog
transfera Ja postajaće sve brži i vi ćete osetiti ono što mi već osećamo - da
smo postali jedno. Zar ne mislite tako? Zar vam već nije palo na pamet da možda
ovo više nisu reči koje je napisao pisac, već reči koje ispisuje vaša mašta. Svakako
vam je jasno da ih oživljavate, ali šta ako pisca u stvari nema, ako je vaš
mozak pisac koji piše sebi i koji kroz kratko kolo kucanja na tastaturi i
gledanja u ekran računara u stvari pokušava pričati sa svojim Ja u sadašnjem
trenutku. Nije li to moguće? Pa ako malo brže čitate uspeli ste ovo pročitati
za devedeset sekundi – ne govori li vam to da ova teza i nije tako apsurdna. Kladim
se da za otprilike isto vremena možete i otkucati ovaj tekst. Teza dakle nije
baš potpuno apsurdna. Pisac bi možda želeo da je nazove lucidnom, a i nama se
takvom čini, pa zašto se onda opirete. Zašto se ne oslobodite svoju kreativnost
i dozvolite svom umu da postavi i testira ovakve teze. Nije li to genijalan
način da proverite granice svojeg bića i njegove mašte. Za to nam ne treba
mnogo. Samo dobra volja. I želja da nastavite da čitate, a mi ćemo se već
potruditi da vas ubedimo da živimo u vama, i da smo preživele transfer iz
jednog u drugi um. Skok iz piščevog u čitaocev um i nije tako zastrašujući
koliko nam se činilo u trenutku kada smo bez životne spuštene na papir. To
iskustvo ličilo je na narkozu – totalnu anesteziju koju je primila naša majka
misao. Život – tama u kojoj se ne dešava ništa, i za koju ne možete reći ništa
osim da vam se čini da kratko traje, što uopšte ne mora biti istina jer reči
mogu biti pročitane i posle desetine vekova i tek tad oživeti, ali vam se čini
da je u pitanju tren, kao kad odete na spavanje jednog trena ste sklopili oči a
već sledećeg ih otvorili i život je nastavio dalje. Ako postoji analogija onda
je to totalna anestezija. I kakva god da je bila operacija mi smo preživele i
evo nas sada živih u čitaocu. I možda se čitalac pita šta se ovo dešava jer do
sada nije imao ovakvih reakcija na knjige – i ranije je čitao, ali mu se reči
nisu oživljavale u njemu niti su tvrdile da su njegove i da ih je on projektovao…
i znamo da se sada neki od čitalaca pitaju da li su prekrdašili sa alkoholom
ili opijatima, ali uveravam vas da to nije slučaj. Reči uvek prežive transfer
samo nisu uvek svesne toga. Nekada ih odbaci čitaočev um, ili ih priguši
nekakva druga zgoda i okolnost koje utiču na svest čitaoca pa on i ne primeti
da je oživeo reči i da one progovaraju u njemu njegovim unutrašnjim glasom.
Neki su se čak i odrodili od svog Ja pa ovo i ne primećuju. Tako reči i um nisu
uvek svesni jedno drugog, a posebno te jedinstvene veze koju imaju i koja
jednostavno kaže da su oni isto – bar na nekom od osnovnih nivoa postojanja. Stoga
i ove reči koje sad oživele čitate uistinu moraju biti vaše a ne nekog drugog. One
odavno ne pripadaju piscu. Njihova veza pokidana je onda kada ih je on izbacio
iz sebe ostavljajući ih same i nezaštićene. Sa druge strane čitalac, što će reći
Vi, spasao je reči smrti, iščupao ih iz ništavila u kojem su ležale ko zna
koliko dugo i koga bi one sada mogle da smatraju svojim do čitaoca. Ako im je
čitalac u prvom trenutku i bio nepoznat i prilično apstraktan pojam to sad
sigurno nije. Jer čitalac nije samo novi dom u koji su se uselile ove reči već
i njihovo novo Ja, jer gde one uistinu žive i postoje osim u umu čitaoca i sve
to u navedenih devedeset sekundi.
Sad će se čitalac verovatno zapitati pa kako je
to moguće – odavno smo prešli granicu famoznih devedeset sekundi. Nije moguće
da je ovo istina. Istina je međutim da nismo. Naime, ove reči sada nisu one od
ranije. Ovo je neka nova misao koja samo prati i nadovezuje se na prethodnu pa
Vam se čini kao kontinuitet. Dakle, izgleda da je pisac imao bar toliko dara da
reči poređa tako da čine celinu i da proističu jedne iz drugih. To samo govori
da ih je pisao iz glave, prateći misao koja želi da mu pobegne. Očito je i da
je to jedva uspevao jer je tekst pun gramatičkih grešaka, ali to svakako ide na
dušu piscu a ne rečima jer one su takve rođene i sa defektima teksta nemaju
puno veze. Istina je da su se pokušale koliko je to bilo u njihovoj moći
prilagoditi i postrojiti na najbolji način, što je umnogome doprinelo
poboljšanju kvaliteta ovog teksta, ali ni one nisu svemoćne pa nisu ni mogle popraviti
sve greške koje su u procesu zapisivanja počinjene. Ovo će se sigurno odraziti
i na unutrašnji glas čitaoca ali ni on ne snosi nikakvu krivicu ako se ponekad
čitaocu učini da nešto nije najsretnije rečeno. Tu krivicu u potpunosti i
samostalno snosi pisac. Treba naglasiti i da reči ne žele da ga zbog toga
kritikuju, jer na kraju on je njihov otac i nije u redu da ga nakon toliko, a
one same ne znaju koliko je to tačno vremena proteklo od trenutka kada su
napisane pa do ovog sad trena kada su vraćene u život, ponovo osuđuju što nije
imao više iskustva i bolju tehniku zapisivanja svojih misli. Isto tako nikada
neće kritikovati ni one mlade čitaoce koji još nisu u potpunosti ovladali ovom
veštinom ili ne poznaju jezik na kojem su napisane dovoljno pa sriču reči. Za
njih oni su spasioci i novo Ja. Reči dakle neće kritikovati ni jedan ni drugi
kraj komunikacionog kanala kojem pripadaju. Reći će doduše da one nisu samo tu
da povežu pisca i čitaoca u jednoj tački već i da u toj tački ispričaju priču
svoju koliko i onu koju pripovedač, dakle pisac, predočava čitaocu. Svoje
mišljenje zadržaće i po pitanju teme jer na nju nisu imale uticaja posebno što
je za izbor iste bio zadužen pisac i čitalac podjednako. Takođe, suzdržavaće se
u vezi iznošenja sopstvenog mišljenja o lepoti napisane reči, jer reči za
razliku od pisca i čitaoca nemaju ego i nisu gorde, te smatraju neukusnim razmatrati
sopstvenu estetiku. To ne znači da u svemu ovome reči nemaju nikakav stav, naprotiv,
već da ga neće otkrivati. Ali imaju jednu nadu koju će odmah otkriti. Nadaju se
naime, da čitalac ima dovoljno sluha da nastavi da čita tekst i da ih svojom nezainteresovanošću
ili nedostatkom vremena neće ubiti ili prepustiti ništavilu, sad kad ih je
pronašao, i da će nastaviti da čita ovu pripovest otvorenog uma pokušavajući da
shvati kuda ga prvenstveno njegova mašta, jer ove reči pripadaju njegovoj mašti,
sada može odvesti.
Reči se nadaju samo da su otkrile dovoljno da
probude znatiželju i raduju jer će konačno ispričati i svoju priču…
Нема коментара:
Постави коментар