Zov lepote
Ljubio
sam jednom grešnu lepotu – bio je to blistavi trenutak moga života. Trenutak
uzleta. Najvećeg postignuća. Uviđam to jasno sada, kada je nema, kada mi je
njena lepota postala strana. Daleka. Zabranjena.
A može
li mi iko zabraniti da volim lepo? Ima li prava na to? I koliki je uopšte greh
voleti lepotu? I prema kome počinjen?
Pitam, a
znam. I ne obazirem se, na ono što mi imaju reći. Jer ja uz sebe imam istinu i
ljubav, a one će me uvek voditi lepoti… ma koliko lepota bila daleka i
zabranjena…
Pitam, kolika
je kazna ako se drznem i nastavim da volim. Za sudije i osudu ne pitam. Oni se
uvek nađu pozvani da odrežu kaznu, zabranu… oni uvek imaju pravo… ili bar
veruju da ga imaju…
A koje
pravo čovek ima nad lepotom… osim da joj se divi… da je voli… i bude spreman da
joj se preda… bezuslovno… konačno…
Znam,
jer sam se predao. I prihvatio sve zahteve i hirove jedne lepote koju ne mogu
da zaboravim… čak ni kad mi ona – lepota naredi da je zaboravim…
I opet
pitam, kolika je kazna za greh koji počinih jer ne poslušah lepotu… i nastavi
da je volim… ne obazirući se na naredbe koje mi dade…
Je li to
samoća? Odbacivanje od onih koji znaju istinu, moralista…
Ako je
to kazna, platiću je opet. I uvek. Iznova i iznova.
Jer
lepota je suviše izazovna, a ja slab na njen greh i sklon da grehove njene
pripišem sebi. I spreman da ih nosim… kako što i nju nosim u srcu…
Ali nisu
li takvi svi oni koji ljube lepotu? Nisu li takvi oni koji znaju da je lepota
jedina istina bitna srcu i duši.
A njen
zov naredba višega reda… ona koja se ne dovodi u pitanje… i uvek posluša…
Нема коментара:
Постави коментар