Na putu do mora
Bio sam reka na svom putu do mora… nekad brza i
hirovita, potom troma, muljevita… ali uvek željna i dobrodošla u kuće i bašte…
kod domaćina raznih… brojnih… zalivao sam polja i livade… šljivike… pojio stoku
i čobane… umivao dečija lica… i kupao uzdrhtala tela što se vraćaju iz polja… i
ponekad dopustio nekoj mladoj čobanici da praćena mesečinom i pogledima
radoznalim zapliva u pravcu matice… ili duž obala… odakle bi je vrebali pogledi….
i pružao sam tom telu zadovoljstvo… sreću… neki radosni momenat… i bio ponosan
na sebe radi toga… jer čemu reka ako ne da nosi život… i radost… i osmehe… i strast…
eto takva sam reka bio… i bio sam voda i pokret… i obećanje… i radost… i želja…
i mnogo toga… dok sam gurao život, ljude, žene i događaje… i drobio godine u
dane i trenutke… a onda ih kao sitan pesak nosio ka ušću… ili nekim drugima
ljudima, ženama, mestima… nekoj drugoj travi i stoci na ispaši… i nikada se
nisam ulio u drugu reku… a opet, nekim manjim puštao sam da se uliju u mene…
dok sam krčio put do mora… jer tamo je bila moja sudbina… oduvek… i ja sam to
još na izvoru naslutio… ali sam se bojao izreći… jer nije svakoj reci suđeno da
u moru završi… a meni na kraju upravo takva sudbina bi namenjena… da ulijem
svoju vodu u drugu vodu… i radujem se… njenim toplim plavim dubinama… i životu…
koji zajedno stvorismo… koji još živi… i buja.. u njenim dubinama… i na obalama
mojim…
Нема коментара:
Постави коментар