Dete jedne misli i tišine
Nema te, a moja te samoća doziva. I ti dolaziš a
misli te moje željno dočekuju i prihvataju… i ja grlim tvoj obris u bespuću
tišine… i šapatom izgovaram tvoje ime… nečujno, tako da ne pređe preko usana…
tako da sačuvam našu tajnu… da ona ostane na ovom skrivenom mestu koje postoji
samo u mislima mojim…
Misao si moja, a ja te opet mislima svojim dodirujem…grlim
i oblikujem… i činim srećnim… sebe i
tebe, misli moja…
Položiću te na krevet satkan od želje, spustiti
na tebe usne i pustiti te da se igraš sa mojom kosom i ušima… i gledaću te i
upijati očima… a i ti ćeš me dodirnuti, možda… znam da hoćeš… jer svaka misao
želi da se svom tvorcu vrati… i dodirom svojim udahne novi život… i dodirnućeš
me, kao što ću i ja dodirivati tebe, a naši dodiri biće skriveni od pogleda
zvezda rasutih po noćnom nebu…
Zagrliću tada svoju misao, jer u njoj si ti, a
onda ću leći pored tebe i usniti vesele snove. I mirno ćemo ležati, ja i ti,
misli moja, a ja ću te lagano privući sebi pazeći da ne probudim tišinu zaspalu
između nas…
Jer ja znam, to je ćerka koju ćeš mi roditi –
misao koja će odrasti i otići u svet… I biću ponosan na nju, a i ti, i ti bićeš
ponosna…
Нема коментара:
Постави коментар