Trenuci
Bila je od onih žena koje vole da uzdrhte da bi
se probudile. Njemu je to odgovaralo. Jutro je počinjalo bučno. Glasno. I sa
takvom podlogom klizalo u dan, koji bi u istom takvom raspoloženju prolazio brzo
i vodio u noć ispunjenu zvezdama i uzdasima. Nežnostima i šaptanjem.
Jedva da su bili kadri da primete smenu dana i
noći. Protok vremena. Svet oko sebe. Jer, bili su u svom svetu. Zainteresovani
samo jedno za drugo. I ništa im više nije trebalo. Imali su jedno drugo. I dovoljno
vremena za sebe.
Život je postao lep i obećavao. I po prvi put,
bili su kadri poverovati u obećanje koje niko nije izgovorio. I ta vrsta
neizgovorenog obećanja postala im je bliska i draga. Baš kao i trenutak koji su
živeli.
Magija
Ima žena čija magija traje dok ne počneš da
izlaziš sa njima… ili ulaziš u njih… a opet, ima i onih čija magija tek tada
počinje… i traje mnogo duže od bilo kojeg svesnog ili nesvesnog čina zavođenja
ili ljubavi…
Oduvek naginjem ovoj drugoj vrsti žena…
Možda zato što one uvek prevaziđu očekivanja. Možda
zato što volim intenzivno i nisam sposoban za bljutavu i bledu ljubav. Ili zato
što želim da moja ljubav raste.
A žene rođene sa magijom znaju kako da svaki
trenutak učine magičnim… i pre i posle ljubavi… i učine da uz njih, barem na
tren, iznova, malo porastem…
Želja
„Gde je usmeren polet tvoje mašte?“ pitao sam ga prateći njegov pogled koji ju je gutao.
„U pravcu njenih koraka i sitnih pokreta“, odgovorio je.
„Ali to se stalno menja“, rekao sam. Klimnuo je glavom.
„… ali bi moglo da me odvede do njenog kreveta… i ne brini tu se moja mašta ne završava“, dodao je, iako nije morao. Bilo je to tako očigledno.
Ponekad
Ponekad svrati da nađe pribežište od usamljenosti i tad se volimo bez zadrške, bez straha i na trenutak zaboravimo da smo sami na ovom svetu… i pomislimo da ne bi trebali ostati sami… ali ništa ne kažemo onom drugom… pustimo tišinu da govori umesto nas… A onda ona ode i tišina postane nepodnošljiva…sve dok ponovo ne navrati… I tako postojimo… nekad više… nekad manje… i nastavljamo da se volimo… u tišini… bez reči… sa vremena na vreme…
Jedna ozbiljno filozofsko pitanje
Jedan svitak kruži Akademijom. Na njemu piše: „Pravi
cilj erosa je lepota“. Platon to misli. Učenici podržavaju.
I gde to vodi? U uzdržavanje. Misli i reči. Iz
daljine. Daleko je to od Sokrata i Ksantipe.
Нема коментара:
Постави коментар