Vesela priča sa ponavljanjem…
Sreli su se u gradu. U kafani pored reke. On je
već sedeo za stolom broj 69. Ona je sela pored njega. I nekako odmah, ova priča
bila je predodređena, jasna. A opet vredna… za doživeti… za ispričati…
Dvoje ljudi i sunce koje zalazi nad ušćem jedne
reke u drugu… i sporo ispijanje kafe… tako se čini… bar na površini… Duboko
ispod površine vrebaju napetosti. Odeća to ne može sakriti – ni njegov ukrućeni
ud, ni njene podjednako ukrućene bradavice. Oboje traže šaku i jezik onog drugog…
i ne treba im puno da ga nađu i ispune. I zna se kuda će ih to odvesti, a telo
je napeto do pucanja i traži rasterećenje.
I dobiće ga čim uteknu sa svetlosti dana, čim
zamaknu iza vrata njenog stana. Znojiće se, zajedno i jedno u drugom, a hladan
vetar sa ulice neće moći da ih rashladi i ona će stoga zatvoriti vrata svoje terase…
a možda je i neki drugi razlog u pitanju… možda da se ne bi čula buka od saobraćaja
što dolazi sa ulice… ili možda škripa kreveta… ili možda zato što ono što je
napolju i treba da ostane vani, a ono što je unutra i treba da bude unutra…
Možda je to pravi razlog… čini se da je tako… i
vreme ponovo na trenutak stoji, a onda počinje da trči i leti… i već je
zadihano… kao što su i oni zadihani… i vreme kao da beži…
A on, ni malo ne beži… i ostaje… unutra… i njoj
se to sviđa… a i njemu… i priča se tu ne završava, već kreće iznova… za one u
njoj… za njega…
Нема коментара:
Постави коментар