Jovan i crvenokosa
Zvuk kao struna treperi, čuje se drhtaj dirki od udaraca
blagih. Violina melodično priziva dok crvenokosa pomera note pijanisti. Maestro
gudalom igra po strunama, zategnutim, dok me zvuk guta, a ja pokušavam da se
setim kako je bilo onda, davno, kada sam poslednji put, u košulji beloj, sveže
ispeglanoj, sedeći negde u poslednjem redu, slušao tonove skladno uređene,
tako, da pričaju priču ovako zavodljivu, a snažnu. I pitam se, na trenutak, koja je žena tad
bila uz mene. I zašto je sad stolica pored mene prazna. A onda me misao napušta
i ja više ništa ne mislim i prepustim se tonu gudala i pijana.
Prosipam…
Prosipam se evo opet… kao da nešto znam reći… kao
da se nešto tu ima reći… ili dodati… ali eto, prosipam… u zadnje vreme navikao
sam se tako… i pomislim ponekad na onaj čudesni trenutak, koji svi imamo… nekad…
sa nekim… i kako se tad prosipamo… na toliko različitih načina… i nivoa… i kako
se osipamo kao da smo peščani sprud što kroz okno peščanog sata ističe u neki
drugi sprud koji ćemo tek postati… i kako to činimo intimno, i lično… svako za
sebe… svako sa nekim… koga je baš za tu nakanu izabrao… i kako je neko… možda… tog nekog čekao tako dogo… da ga je jedva
dočekao… a eto sad se pred njim, u njega i za njega prosipa… i tako dođe dan…
ili noć… kada i ja prosipam svoju dušu i seme u zaobljen svod uvale njene…
prosipam i stenjem… a hteo bih pevati, vikati, smejati se… i prosipam svoju
radost… i ona se uliva u nju… i podiže iz mene… i baš tu… u taj kratki tren…
osetim da sem gospodar sveta… a sve moje muke najednom tako su daleko…
Нема коментара:
Постави коментар