Limeni vojnici, na navijanje
Dečak uzima metalnog vojnika na navijanje.
Da se igra.
Okreće ključ za navijanje i pušta igračku da
poskakuje po uglačanom borovom parketu. Soba je osvetljena, parket se
presijava, vojnik lagano poskakuje, vrti se u krug.
Zatim staje, a dečak ga ponovo podiže i navija.
Zatim ga vraća na pod.
Scena se ponavlja.
I ponavlja.
Niko ne obraća pažnju na dečaka. Da li je
usamljen ili naprosto voli igračke na navijanje?
Ne znamo.
Kada ga mamina sestra upita što to radi uvek
iznova on kratko odgovara: „Navijaću ga dok opruga ne pukne.“
Ona se smeje.
Prolaze godine.
Zatičemo dečaka u kancelariji – upravo je izabran
za direktora neke firme u usponu.
Kancelarija nema parket, umesto njega uglancane
mermerne ploče i sto od drveta i stakla.
Preko puta njega dvoje zaposlenih.
On u njima vidi limenog vojnika… i navija ih… kao
i njega, toliko godina ranije, dok ne puknu.
Jedno jutro večitog studenta filozofije
Već potpuno budan, glave bistre poput kristala,
ustao je naglo i produžio ka prozoru sa kojeg su dolazili zraci izlazećeg
sunca. Brzo ga je otvorio, a onda navukao zavesu. Okrenuo se i pogledao u
pravcu kreveta. Tamo nije bilo nikog. Nije mario. Nezavisno od toga čemu i kome
posvetio veći deo svojih budnih časova, snove je posvećivao njoj. To što je
obično nema tu kada se probudi samo je jedna prolazna nelagoda verovao je. I
verovao je da će brzo proći. Verovao je sad će biti pet godina… ali šta su pet godina
spram večnosti za koju je bio ubeđen da će je provesti zajedno. To je bila
dobra misao uz koju je provodio dan. I bio je zahvalan što ga nikada ne napušta
– misao. Ali valjda je to svojstveno večitom studentu filozofije, dakle
misliocu po ubeđenju i profesiji… i nekome ko nema ništa osim svojih misli… a
njih je posvetio njoj… onoj koju sanja…
Нема коментара:
Постави коментар