четвртак, 13. април 2017.

O, izuzetnim damama, dok čekam jednu takvu da poraste...



O, izuzetnim damama, dok čekam jednu takvu da poraste...


Mogao sam biti... a nisam... a kada se pitam zašto... zašto nisam bio... a možda i neću biti...jedna mi se misao stalno u pamet vraća...

Nemam opravdanje.

... i drugima je život bio težak, valjano teži od mog... i druge je povremeno, tu i tamo, a dobar deo njih i stalno, pratila nesreća... i bili su zbog toga ozlojeđeni i više nego sam ja bio... a opet bi išli dalje... u susret sudbini... pravo u središte bola i drame... pravo ka sukobu koji ih je izrodio i ostvario... a ja... šta sam ja radio... do stajao u mestu i čekao... a koga sam to čekao... ili šta sam čekao...teško mi je setiti se... teško mi je dokučiti... ali sam čekao... i nisam dočekao... i ne bi dočekao, ma koliko da sam čekao... to sada znam...

Negde u tami noći još samo mesec i pozadinsko zračenje sa ekrana osvetljavaju moje lice... pre nego ću leći u prazan krevet obavezno bacim pogled na budućnost koja se nije desila... a mogla je... da sam imao malo više sreće... da sam je ranije sreo... da smo se mogli sresti... i da u godinama stajanja u mestu nisam čekao da poraste jedna poput onih koje nisam mogao da dočekam...

... jedna od onih za koje bi povremeno posmislo da bi mogle biti na mestu one koju sam čekao... i mnogo pre nego sam znao da je čekam... a istina je da nikada ne bi mogle biti na njenom mestu... jer njih su neki drugi ljudi čekali i dočekali... i uz njih postali bolji... i veći... dali to što su uspeli da daju... celom svetu... prvenstveno zato što su i one njima davale ono što im je bilo potrebno... ponekad pomislim na žene koje nisam dočekao... koje nisam ni upoznao... a kojima sam se divio... samo iz daljine...pomislim  i na ono što su mi mogle dati... i što sam mogao postati da sam neku od njih ranije sreo...

Mogao sam tragati za drugačijim oblicima života što postoje negde na ivici svemira... samo da sa sreo Amy Mainzer... ili skakati po višim dimenzijama zajedno sa Lisaom Randall... mogao sam krotiti prašumu i od bambusa praviti sela na ivici tropske šume sa Elenorom Hardy... ali nisam... mogao sam menjati pojavne oblike stvarnosti i graditi čudnovate fotelje nalik na morske školjke sa Neri Oxman ili štampati odeću sa njom... mogao sam... ali nisam... da sam ranije sreo Lindsay Zaano možda bi po pustinji razbijao stenje i sakupljao čeljusti dinosaurusa... ili bi racionalno sagledavao svet sa Juliom Galef... ili bi bar razumeo sebe...a možda i druge da sam sreo Kelly McGonigal... ko zna možda sam mogao izračunati kuda ide ovaj svet ili bar šta osećam da me matematiku učila Clio Cresswell...ko  zna šta sam mogao biti... da sam neku od njih sreo... ali nisam...

... ne žalim... jer znam da je seme odsudnog davno posejano... i da raste, a da sa njim narasta i sudbina kojoj sam predodređen... kao što je i ona meni predodređena... sudbina... ili ... ona koju čekam da poraste...


O, istoriji I


Čitava istorija je jedna bezumna ideja o tome kako je nastao sadašnji svet.
Nesreća je što mi i danas ratujemo zbog tih ideja...
i stvaramo istoriju...


O, istoriji II


Ono što znamo o istoriji i istorijski tokovi koji korespondiraju sa arheološkim dokazima toliko su različiti da je jedini način da sačuvamo našu istoriju da ignorišemo većinu dokaza koje arheologija pronađe.
Šta to govori o nama?
Zašto toliko želimo da verujemo u laž.. na kada da je zapisana... ma ko da je bio autor...

Нема коментара:

Постави коментар