Pored
Puste Reke, čekajući sebe
Mesečina. Stojim pred kućom svog dede. Hladno je.
Duva neki povetarac sa potoka. Leto je. Mukli čas. Stojim, pod mesečinom, tako
i čekam sebe. Radim to još od onog dana kada sam podigao breme života na svoja
leđa, a bilo je to poodavno.
Izađem tako u gluvi čas, u noći punog meseca i
čekam.
Znam da ovo nisam ja i da je deo mene otišao negde –
sakrio se, od mene. Možda, kažu ljudi, možda je taj deo koji čekam pobegao od
obaveza. Ili sam možda ja otišao, a on ostao zarobljen u nekom drugom vremenu
slobode i svesti. Nedostaje mi – taj ja – momak kojeg čekam. Pred njim su se
otvarali putevi mnogi, a ja izabrao i krenuo ovim. Nisam mu ostavio izbora –
mogao je samo da krene ka meni. On izabrao da ti odmah ne učini. I tako razdvojeni
prostorom i vremenom, oba živimo zarobljeni u svojim svetovima i svojim
odlukama.
Mogao sam da guram tako, kroz život, bez sebe, a da
opet nađem mir sam sa sobom. Dugo sam lagao. Priroda je to lepo uredila – možeš
jedno vreme lagati sebe. Ne doveka. Osetiš nešto ti nedostaje. Fali – iznutra. Kao
da je neko pojeo deo tvojih pluća pa ne možeš da dišeš duboko. Kao da je ukrao
otkucaje srca, pa se sad zamaraš kad dugo hodaš. Znaš ti dobro ko je taj neko. Znaš
da si to ti – taj drugi ti. Znaš da je ostao negde gde si bio. Ima to neko
mesto i vreme kad se čovek rascepi pa jedan deo ode, a drugi se tu ukopa. Pusti
te da odeš, pa se unervozi i počne da luta. Doziva te, a i ti njega dozivaš. I to
traje. Ne nađete se odmah.
Neki se nikada ne nađu. Svenu tad ti drugi ljudi,
koji su isto tako mogli postati ljudi, možda i bolji od ovih što postoje sada. Neke,
opet sreća pogleda, pa čuju vapaj svoje duše koja luta po dolini neostvarene
nade. Čuju taj zov. Prepoznaju u njemu sebe. Poraduju se što će opet sresti
sebe, bar na tren.
Dugo mi u snove dolazio Plavi Dečak. Ja ga molio, on
obećao – proći će pored mene, u noći punog meseca, u ovoj kući pored reke. Nije
rekao kojeg će to meseca biti, ni koje godine. Al, znam ga ja. Taj će održati
reč. To je sve što mu je ostalo. Sve što poseduje. Reč.
Dao mi je reč, dao sam reč… i tako, čekam ga ponekad
u noći punog meseca, u gluvi čas, da mi dođe, da ga vidim, da me želja mine.
Želja još živi u njemu. I reč…
Nekad mi je dolazio u snovima i pričao priče koje
sam ja zapisivao. Knjige napisa na besedi njegovoj. Kaže mi jednom: „čekaj me,
ko nije čekao sebe nije čekao ništa“. I ja čekam… da ga vidim… da prozborimo po
koju pre nego što opet odluta u noć…
Susret kratak, ovlašan, tek maglovit pogled na ono ja
koje sam bio, koje sam mogao biti… ali ima li značajnijeg susreta čoveka od
onog u kojem se sreće sa sobom… ima li išta jače od ponovnog sjedinjenja duše i
duha u noći punog meseca…
Evo čujem korake, to ja koračam utabanom stazom,
kraj reke prolazim između stabljika suncokreta, odmah pored starog hrasta…
čujem radosni smeh deteta koje otkriva svet… dolazi… umivena svetlošću jedna
prilika mi se primiče… suza klizi niz obraz…
Toliko je pitanja koja nikada sebi nećemo postaviti…
ko sam ja bez tebe, koji si ja… ko sam… u šta sam se pretvorio… oprosti mi…. ne
sudi mi… prigrli me… ili bar pogled svoj ne skreći u stranu…
Svet se razliva, oblici se gube rastočeni u suzama… dečak…
tek jedna mrlja daleka i draga lagano korača… zatvaram oči… moj vid dolazi iz
praskozorja moje duše… jasno vidim… izlazi iz polja suncokreta…
Izlazi li to čovek ovaj iz raja ili mu se vraća… a
možda se i sebi vraća…
Нема коментара:
Постави коментар