Prišao
je klaviru i spustio svoje ruke na dirke, počeo da svira. Nadao se da će mu
danas doći nadahnuće. Nije ga bilo. Već
dugo… predugo…
Do
duboke misli treba se uzdići. Nekada je bio siguran da će uspeti dosegnuti
najveću od svih melodija… melodiju univerzalne egzistencije ili bar dokučiti
zvuk stvaranja sveta.
Već
dugo, činilo mu se da čuje alikvotne tonove skrivene u haosu pozadinskog šuma.
U njima je morala biti skrivena najuzvišenija od svih melodija. Ipak, nije je
pronalazio. Izmicala je.
Uvek je
verovao da je haos harmonija uništena prilikom stvaranja sveta, zašto onda haos
ne odiše harmonijom? Zašto je on ne vidi? Ne čuje? Da li će ikada iza gomile
tonova prepoznati ritam? Da li će se uzdići do razumevanja poruke koju nam
šalje svemir?
Bio je
očajan. Kao i muzika koju je stvarao. Opet, znao je, i ova očajna muzika koju
je stvarao deo je uzvišene harmonije za kojom je tragao.
Нема коментара:
Постави коментар