Nikada nisam bio previše siguran u
sebe kada su žene u pitanju. Posebno po pitanju njihove percepcije. Nisam bio
naročito lep, a ni preterano zanimljiv, premda sam u društvu ponekad znao da
zablistam. U većini slučajeva ipak sam skoro uvek samo ćutao i prepuštao drugim
starijim momcima da govore. To je naravno za posledicu imalo to da brbljivci
skoro uvek za sebe ulove devojke koje su mi se dopadale i da ja, u najboljem
slučaju sa njima mogu da ostvarim prijateljski kontakt, što ni malo nije godilo
mojoj prirodi, a ni zadovoljavalo moje potrebe.
Želeo sam ih naime za sebe, ali
nisam znao kako.
Bilo mi je potrebno da i ja pokažem
nešto zavodničkih ’mačo’ kvaliteta, ali ja ih jednostavno nisam posedovao i da
nisam imao sreće da moj stariji brat to primeti, verovatno nikada ih ne bi ni
razvio. Valjda tome i služe starija braća… ili stričevi… nisam baš siguran.
Sve u svemu, osećam potrebu da svom
sinovcu razjasnim kako sam se osećao taj prvi put kad sam pokušao da zavedem neku
ženu, ili bar ja volim da verujem da je bilo tako, jer istini za volju lako se
ti događaji mogu opisati i na drugi način, odnosno kao potpunu i bezuslovnu
predaju čarima jedne iskusne šesnaetogodišnje zavodnice koja me je prosto
’pokupila’ te večeri pre puno godina.
Evo kako je to bilo.
Par meseci ranije moj stariji brat
već je primeto moju muku sa devojčicama i počeo da mi daje savete koje sam ja
prosto upijao. Ipak, jedno je bio slušati ga, a nešto sasvim drugo, primeniti
naučeno. Moram priznati da sam ja časove uzimao i od iskusnijih od njega.
Koristio sam svaku moguću priliku da na televiziji ili u bioskopu odgledam neki
film Žan Pola Belmonda ili Alana Delona. Tada su pogađate upravo ovi francuski
glumci bili najveći zavodnici. I trudili se da to pokažu u svakom svom filmu.
Dakle gutao sam i filmove. Bio sam siguran da će mi to pomoći.
„Zavođenje je igra nalik filmu. Tu
ti ne treba da budeš ti već neko drugi, dopadljiviji, po mogućnosti neki ’kul’
lik nalik na one iz filmova. Dobar zavodnik je u stvari glumac. Ako hoćeš da te
žene vole moraš da glumiš ono što se njima sviđa.“ bio je bratov najbolji savet
kog sam se ja striktno i bez pogovora pridržavao.
Tako sam i zavoleo film. A naučio
sam i da glumim. Skinuo sam sve odsečne rečenice tipova čeličnog pogleda i isto
tako čelične volje, te nakon dugog uvežbavanja pred ogledalom, čvrsto odlučio
da je krajnje vreme da se oprobam sa devojčicama.
Slučaj je hteo da budem pozvan na
žurku povodom godišnje proslave dana oslobođenja gde su se osim isluženih
ratnih veterana skupljali i novi naraštaji kojima su umorni starci prenosili
svoja iskustva i pričali doživljaje iz rata. Kao unuk narodnog heroja i ustanika,
dolazio sam na ove ’žurke’ otkako znam za sebe, pa sam znao da će tu biti još
dece i unuka osedelih staraca. Računao sam i sa reputacijom koje je moj deda
stekao za sebe i sva svoja potonja pokoljenja. Dakle, bila je to prava situacija
da glumim čvrstog i opakog tipa, što sam sa svojih šesnaest godina svakako i
bio.
Moram priznati da sam ovu reputaciju
donekle i sam stekao pesnicama, što je donekle i logično za jednog
pubertetliju.
Elem, eto mene u holu doma
kulture, na celodnevnoj zabavi, koju će kako se bude primicalo veče, polako,
ali sigurno, napustiti svi veterani i prepustiti na volju ostatak večeri svojim
potonjim pokoljenjima.
Tako to biva. Stariji se
sklanjaju, prave mesta mladima. Mnogi od njih vole da napomenu kako nam valja
ostaviti prostora i pružiti šansu da samostalno osetimo život, kažu, ’za to su
se uostalom i borili.’ Zahvalni smo im zbog toga. Pre za to što će se skloniti
i otići kući, nego za njihovu borbu. Još nismo dovoljno zreli da shvatimo
njihove razloge i žrtve. Ipak, znamo da cenimo kad nam daju slobodu da se
ponašamo kako mi mislimo da treba.
Napolju mrak se već odavno
spustio. Na oblačnom nebu bez zvezda osim mladog meseca skoro se ništa ne vidi.
Ulična rasveta ne dopire daleko u unutrašnjost hola iz kojeg već skoro pola
sata dopire džez. Sve je kao na filmu.
I ja glumim svoju ulogu.
Polako nezainteresovano osmatram
šta se dešava oko mene. Glumim ravnodušnost skoro na granici dosade. Kad
procenim da sam negde dovoljno dugo sedeo i jednolično razgledao šta se događa,
ustajem i odlazim dalje. To dalje, je u drugoj sali ili hodniku ili na samom ulazu.
Nisam još dovoljno sviknut na cigarete, neću to nikada ni biti, ali alkohol već
sasvim solidno podnosim.
Pokupio sam neko mlako i bljutavo
pivo. Gorko je, ali ja i nisam baš neki poznavalac piva, pa smatram da takvo i
treba da bude. Ispijam ga polako - cevčim ga. Video sam da to rade i francuski
filmski zavodnici, pa što ne bi i ja. Ne može da odmogne. Uporno gradim svoj
lik. U međuvremenu kružim prostorijama. Radim to bez nekog posebnog plana, pre
da bih video šta se dešava, nego sa nekom jasno utvrđenom namerom. Ali izgleda
da upravo to neprestano kretanje, kasnije ću naučiti da se to u žargonu kaže
’promuvati se’, privlači pažnju.
Primetio sam da me jedna od devojaka posmatra. Iako se trudim da ni na koji
način ne pokažem da sam je primetio radim sve kako bih je bolje osmotrio.
Konačno mi se isplatilo što
ponekad slušam dedine dogodovštine iz rata. Veliko ogledalo pruža neometan i
što je važnije neprimetan, pogled na dugokosu crnku. Dok je promatram u meni se
skoro istovremeno budi uzbuđenje, želja i strah, sve u svemu gadna kombinacija
osećanja, bar za jednog šesnaestogodišnjaka. Ipak, ja sam dete jednog heroja i
herojski odlučujem da ostanem ukopan na mestu i pružim devojci šansu da mi priđe,što
ona na moje veliko zaprepašćenje i radi. Svestan da nemam kud i da sam
propustio šansu da uteknem, puštam je da mi se približi toliko da i pored
glasne muzike može da započne razgovor. Mislim da je ovako išao:
„Jesi li ti ajkula? Kružiš ovim hodnicima već
dugo, razgovaraš samo dok si u pokretu; Sa strane izgleda kao da ćeš prestati da
dišeš ako usporiš i staneš. Što povlači da je samo jedan način da saznam istinu. Da stanem ispred
tebe i zaustavim te. Dakle, da li si ti ajkula?“
„Samo kad napadam.“ Odgovorio sam
uz osmeh kojim sam pre hteo da pokažem da se ne dam zbuniti nego što sam
stvarno verovao u to. Nikada sebe nisam smatrao predatorom. Posebno ne prema
ženama. Kružio sam zato što nisam poznavao devojke, a ni način kako da im
priđem i započenem razgovor. Srećom upravo to je privuklo njenu pažnju.
„Treba li da se brinem?“ upitala
je dugokosa. Nesiguran u sebe moj osmeh se prebrzo i neprirodno ugasio. Mora da
sam delovao poputno smušeno ili pre poput psihopate koji u trenu menja raspoloženje. I pored svega
što mi je brat ispričao još nisam uspeo da savladam sve veštine zavođenja za
početnike. Bio sam premlad i suviše nesiguran u sebe. Ipak, nekako sam uspeo da
se se obuzdam i sakrijem svaku emociju, posebno zbunjenost i strah. Teško da je
mogla da otkrije da mi je ovo prvi put da pričam sa nekim poput nje. Hteo sam
da izgledam ’kul’ a to je značilo da moram da igram igru ledenog zavodnika.
Trebalo je da budem nezainteresovan. I tako sam blefirao najbolje što znam.
Namestio sam svoju najbolju pokerašku facu i glumio ravnodušnost. I uspevao…
bar za kratko… Moje lice bilo je bezizražajno. Gledali smo se tako, tren – dva,
pre nego što se ona samozadovoljno osmehnula.
„Činim li ti se ja pogodnom za
napad?“
„Vrlo dobar izbor za napad.
Doduše, ne ličiš mi na žrtvu, znači, borićeš se i sudeći po hodu i noktima,
grebati.“ Sad je bio na mene red da ispalim neku dvosmislenu, istovremeno lascivnu
izjavu, opet bio sam previše zbunjen njenim nastupom da nisam smislio ništa
bolje od:
„Mačke to rade, zar ne?“
„Porediš me sa mačkom?“ Bilo je
očigledno da joj poređenje ne prija. Zauzeo sam nov pristup i nadao se da će
biti uspešniji.
„Koliko ja znam i lavovi spadaju
u mačke.“ Ovo je bila unapred smišljena fraza koja joj se srećom dopadala. Oči
su joj zaiskrile, a pojavio se i zavodinički osmeh. Što se mene tiče, ja sam
već bio osvojen i spreman da se predam, nije morala dodatno da me zavodi, a srećom po mene, izgleda da su uputsva
starijih dala rezultate, jer će ona od zavodnice uskoro i sama da postane žrtva
zavođenja. To je imalo malo veze sa mnom i sa onim šta sam i kako radio, a više
sa njenom potrebom da se dopadne. I ona je uostalom igrala igru… imala je par
spremnih fraza koje su joj upravo silazile sa usana:
„Lavice… Mada sam više tigrasti
tip… možda, ali samo možda i to ako me stvarno zaintrigirate mogu da se
pretvorim u geparda na kratko…“ Iznenada je ponovo prešla na vi. Uvežban
manevar, očigledno je umela i volela da igra igru toplo – hladno. Nije mi
ostalo ništa drugo do da je pratim.
„Šta treba da uradim da bih to
video?“
„Ko vam garantuje da ćete to
preživeti?“ Kasnije ću shavtiti da ovo nije bila samo želja da ostavi utisak
’opasnice’, ispostaviće se, naime, da jeste bila opasna, previše opasna po
mene, ali ja to tad nisam uviđao, a i da jesam nastavio bi dalje, uopstalom ovo
je bila prva žena koja se zainteresovala za mene, ni u ludilu nisam imao nameru
da je pustim da se izmigolji i ode nekom drugom. Promrmljao sam nešto nalik na:
„Za neke stvari vredi umreti… i
za neke žene. Jeste li vi ta vrsta?“ nadajući se da moja maska još nije pala i
da još mogu da glumim svoju ulogu.
„Šta mislite?“ Ponovo to ’vi’,
ipak, umiljato, mačkasto vi što je bio dobar znak za mene. Sve je obećavalo
ugodan i zanosan nastavak večeri. Po prvi put moglo je da mi se posreći, ako
budem nastavio da igram ulogu ’kul lika’. Svestan ove mogućnosti, skoncentrisao
sam se na ulogu koju igram i nastavio na isti način na koji je to u svojim
filmovima radio Žan Pol Belmondo.
„Mislim da je ovo
najinteresantniji razgovor koji sam vodio večeras.“ I bio je, kao i nastavak
večeri. Prestao sam da kružim i posvetio se isključivo njoj. Ispostavilo se da
zavodničke taktike mog starijeg brata daju rezultate.
Nisam siguran da bi ovo trebao da
bude savet sinovcu. Uostalom, šta ja znam kako današnje devojčice doživljavaju
svoje vršnjake i na šta padaju, a na šta ne. Ovo je pre bila moja ispovest sebi,
nego ikakav, a po najmanje dobar savet, kako prići ženi, ali mislim da bi se
sinovac obradovao kad bi mu ga ispričao, ako ni zbog čeg drugog, ono što bi
mogao da se dobro nasmeje.
Razmisliću da li da mu to
dozvolim. U krajnjoj liniji, ja sam mu
stric i ne bi bilo nikako dobro da već u ranoj mladosti izgubim svako
dostojanstvo kod klinca. Dovoljno sam ga gubio kod devojaka u svoje vreme.
Нема коментара:
Постави коментар